Siniša Pavić

Most u grlu

Siniša Pavić

Imamo most i neka ga imamo, jer lijep je, impozantan, važan. Mostovi su da spajaju. Šteta da to nije bilo na pameti autorima fešte spajanja one zadnje sekcije. Ali, bit će da fali iskustva i da je nama tek mostova graditi. Prvo ionako valja, sunac mu dobrosusjedski, naučiti kud s biootpadom, a da nije tuđa kanta

placeholder


Most, Pelješki most. Hrvatska od dva dijela, zahvaljujući njemu, konačno je cijela. Uspjeh je, nema sumnje, iako mogla je ova priča ići i drugačije. A išla je, otprilike ovako.
Srpanj, šest dana prije svečanog varenja onog zadnjeg dijela mosta ili šest dana prije konačnog spajanja svega što se spajati može. Stiže mejl. Stiže poziv da se dođe pa uveliča to spajanje zadnje sekcije. Poziv je sročen jezikom kojim se pozivi sriču. Informativan je uglavnom, skoro posve. Piše kada i što i kako, dakako ako želite i možete nazočiti velebnom uspjehu kineskih radnika i hrvatske države. Zapravo, kineski radnici garant pamte i veće uspjehe, ali za ovu našu državu ovo je još jedno ostvarenje vjekovnoga sna, jer svi su naši snovi državni stoljetni.


Lijepe emocije


No, između redaka rečenica složenih po pravilu službe ipak izbijaju neke lijepe emocije. Odeš jednom samo po zadatku na most u izgradnji i oni te se sjete. Sjete te se ljudi u resornom Ministarstvu, pa ti bude drago. OK, možda šalju mejlove svima koji su ikada zagazili na gradilište, a možda im je baš po guštu bio onaj članak kad se pokušalo makar zagrepsti po svakodnevici graditelja Kineza i okolnog stanovništva što most sanja, ili most ne vjeruje, otkad ga je neki dični HDZ-ovac uopće spomenuo kao mogućnost. »To mora bit’ mega fešta«, pomisli onaj koji je mejl dobio. Pače, toliko se u tu varijantu mega fešte zanese da mu se i ne čini mega daleko putovati iz metropole do Komarne samo da vidi kako most biva od jednoga dijela.


Srpanj, pet dana prije svečanog varenja onog zadnjeg dijela mosta, ili pet dana prije konačnog spajanja svega što se spajati može. Primatelj poziva na svečanost spajanja posljednjeg segmenta Pelješkog mosta lagano dolazi sebi svjestan da nema te redakcije koja bi put dalekoga juga poslala osam ekipa, troška radi dakako, osim ako novina nije stacionirana i orijentirana na to južnodalmatinsko područje. Ima u firmi čovjek koji je gradnju mosta pratio od početka do kraja, kojem je to sektor i pasija, koji to radi sjajno i koji definitivno zaslužuje više da gleda kako se zadnji segment stapa s drugim segmentima u jedno i sjajno što se Pelješkim mostom zove. Marinko će zato na zadatak, Sergej će ga i opet pratiti s fotoaparatom u ruci i pravo je da je tako. Ostaje još nazvati drago i ljubazno čeljade u Ministarstvu pa se ispričati i zahvaliti i izraziti iskrenu žal što će se velebna priredba morati preskočiti. »Ma, bit će lijepo i umjereno«, kao da tješi glas s druge strane slušalice. Možda i zna, ali ne govori to, da će prigode biti još za slavlje i šetnju mostom kad bude još ljepši i noviji.


Sumorna svakodnevica




Srpanj, četiri dana prije svečanog varenja onog zadnjeg dijela mosta, ili četiri dana prije konačnog spajanja svega što se spajati može. Sve teče svojim tijekom. Ako se neće na poprište od fešte, hoće se gledati fešta na malim ekranima. Atmosfera sveopćeg veselja pumpa se i na društvenim mrežama, gdje odavna poznanici stavljaju objave mosta skoro gotovog, pa se diče njegovom ljepotom i važnošću. No, jedan mali detalj na tren će odvući pažnju miljama daleko od povijesti i budućnosti i zakucati junaka ove priče u sumornu svakodnevicu. Pred kućom kante u koje se smeće baca. Među njima najimpozantnija ona za biootpad makar se u nju najmanje svak’ stavlja. Ali to najmanje i najgore vonja, pa još na žegi koja je ovakva kakva jest u srpnju, četiri dana prije spajanja Pelješkog mosta u jedno cijelo. Na kanti cedulja. Na cedulji velika slova, a to nikada ne daje na dobro.


U najkraćem, netko je u kantu ubacio što se u kantu ne baca, pa Čistoća nema namjeru odvesti išta dok se iz kante ne izvadi to što se ne baca. Nema veze što s biootpadom ionako nema gdje kad odlagališta za takvu vrst otpada i nema. Samo, tko bi u zgradi od šest stanova bacio u svoju kantu krivo smeće!? Uzme li se još da pola stanara i nije tu već na moru, jasno je da susjedi šetaju ulicom i bacaju svoj biootpad u tuđe kante, bilo da im ne smrdi bilo da je samo pakosti dobrosusjedske radi. Kakve to veze ima s mostom!? Nikakve i svakakve, iako, ako nam je jedno 15 godina trebalo da sagradimo most, koliko će nam godina trebati da naučimo bacati smeće i da izgradimo zdrave dobrosusjedske odnose!?     



Srpanj, dva dana prije svečanog varenja onog zadnjeg dijela mosta, ili dva dana prije konačnog spajanja svega što se spajati može. Dva dana prije nije se, zapravo, dogodilo ništa. Osim što se poslom išlo u Petrinju. A tamo ruševno sve i spremno za gradnju. Fale samo Kinezi.


Noć varenja


Srpanj, pače 28. srpnja i dan, odnosno noć svečanog varenja onog zadnjeg dijele mosta i konačnog spajanja svega što se spajati može. Došao je i taj dan! Javni servis od jutra najavljuje večernji specijal. Na Facebooku oni koji su dole i oni koji su ljubomorni jer nisu, a ima i onih koji su ravnodušni posve. Za dana, dok ne počne specijal, misli lete čeljadi s Pelješca, s Korčule, Dubrovnika. Bit će im lakše, lakše putovati, lakše prodati dobro vino, lakše spasiti kamenicu, a opet navalit ćemo svi preko mosta taman da im idemo na živce. I onda je, tamo negdje oko 22 sata krenulo. I bila je to najnetelevizičnija priredba ikada!


Premijer je gubio grlo od pustih izjava, ministar prometa je trčao za premijerom, Luka Bebić je uskrsnuo samo da kaže da je ideja o mostu samo njegova i ničija više, a od silnih velikih HDZ-ovaca nije se dalo vidjeti još HDZ-ovaca koji su taman toliko bitni da zasluže stupati mostom u ovoj povijesnoj prigodi, ali ne i toliko važni da ih kamera uslika. Nema veze, odradit će svoje mobiteli i digitalci. A nema veze ni što je, recimo, Ivo Sanader onomad dvaput, ako ne i triput, svečano započinjao radove na mostu. Premijer i najbliži suradnici dižu palac u zrak. Sve to predugo traje. Evo i vatromet. Bit će da su ga Kinezi složili, oni kojih se u cijeloj toj gunguli i ne vidi. Ono što je trebalo biti fešta svih, bila je fešta samo njih. Pa je most na čas kost koja je u grlu zapela. Sreća je što je bićerin tu da most ipak sklizne niz grlo. Jer, valjat će Dubu, Lidiji, Franu…


Srpanj, dan nakon noći svečanog varenja onog zadnjeg dijela mosta i konačnog spajanja svega što se spajati može. Sve što je splasnuti moglo, splasnulo je. Evo i premijer vodi sjednicu Vlade napukla glasa, a to hoće reć’ da se lijepo proveo za šetnje Pelješkim mostom.


​U tuđoj kanti


​​No, što o mostu misle i njegovi korisnici. Telefoni zvone, a s druge strane recimo kumpanjo koji, bit će da je ironično, kaže kako se ćuti konačno spojen ka na infuziju koja život znači. Nakon 300 godina infuzija je spas, veli, pa dodaje kako je simpatično koliko se divimo mostu što su nam ga napravili Kinezi, k’o da nismo nikad mosta izgradili i sami, a jesmo. Drug priznaje da će lakše na Korčulu, ali se pita ‘ko će to platit’. A treći je opak, jer posve trezveno upozorava kako je ovo bila tek prva od fešti vezanih uz gradnju Pelješkog mosta. Tek dogodine će mostom vozila, a gdje su još pristupne ceste da se i njih slavi. Ali, sve bi to bilo ništa da ta svečanost nije nalikovala na hvalisanje samo jedne opcije, čak i onda kad im vođe tvrde da to nije tako. Nije se vrhuška udostojila niti pozvati punicu što je onomad, skeptična sva, rekla svom zetu da će se s mosta bacit kad se izgradi, uvjerena da se nikada izgraditi neće. Tko je dao više za našu stvar! Do kad će, svega mu, biti važno!? I do kad će biti tako negledljivo.


Srpanj, dva dana nakon noći svečanog varenja onog zadnjeg dijela mosta i konačnog spajanja svega što se spajati može. Imamo most i neka ga imamo, jer lijep je, impozantan, važan. Mostovi su da spajaju.


Šteta da to nije bilo na pameti autorima fešte spajanja one zadnje sekcije. Ali, bit će da fali iskustva i da je nama tek mostova graditi. Prvo ionako valja, sunac mu dobrosusjedski, naučiti kud s biootpadom, a da nije tuđa kanta.