Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
21. rujna 2018.
Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića

blog Mi smo jednostavno bolji!

Foto Denis LOVROVIĆ
Foto Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 10. svibanj 2011. u 7:15 2011-05-10T07:15:00+02:00

Nego, putuju li Hrvati ili ne, i zašto!? Putuju, putuju i to s figom u džepu, umjesto sa sitnišem za pišanje, tek toliko da im je lakše odrediti dilemu – heroj ili zločinac, a ne da se s tim muče godinama onako kako se, primjerice, muči glavni junak knjige Jima Powella "Razbijena jaja“.  Mi smo, jebat ga, jednostavno bolji.

Putuju li Hrvati i zašto!? E, pa odgovor nije lagano dati. Stoji sve, i da putuju, i da ne putuju. Uostalom, u malom busu koji je krenuo na desetak sati (desetak sati!?) dugačko putovanje, svega je. Evo, profesora tjelesne kulture.

Elem, mali bus, a sveg unutra, ljudstvo od Dalmacije do Međimurja, taman da nitko nikog ne razumije ništa

Skoro je pred penziju. A ovo mu je valjda peti put da ide u Krakow, baš kao što bi mu bilo peti da je odabrao za proljetnu destinaciju Prag, Budimpeštu ili već bilo što drugo što naše agencije nude jeftino, s busom, na rate i nikad duže od pet dana. Kad su školski praznici, taj putuje. Ili, gospođa s mužem i unukom, koja ne skriva, već naprotiv svima nabija na nos, da je svuda bila i da sve zna. Što dalja destinacija, to bolje. Zato, njih dvoje mladih, friško zaljubljenih, sjedalo pri kraju busa, ne kriju da su tek počeli putovati. Pa su u deset dana prešli više kilometara nego za cijelog dosadašnjeg života. Dakle, ili si rutiner s preko 60, ili si mlad i zaljubljen, ili si starija dama iz Makarske, koja je u Krakow pošla kontrolirat' turiste što joj ljeti dolaze, ili si jednostavno uspio uvaliti dijete baki pa pobjeći ne bi li udahnuo malo, kakva takva zapada, makar da je zemljopisno bliže istoku.  

Elem, mali bus, a sveg unutra, ljudstvo od Dalmacije do Međimurja, taman da nitko nikog ne razumije ništa. Veseli se čine. Jer putuju. Bar se naivcu čini isprva kako je to veselju razlog. Prva sumnja se, međutim, javlja relativno brzo. Slovačka. Po noći malo što tu radi. Pišati se može ili na ledinu ili nigdje. "Pauza!", urla snervana rutinerka s unukom. Vodič je u gadnoj gabuli. To što je ponudio ledinu kraj vješala na kojima je za rebro obješen veliki junak iz davne tv-serije, hajduk Janošik, nimalo ga nije spasilo gnjeva. Zamalo je, poput Janošika, završio obješen za rebro na drvetu kraj puta. Spašava ga obližnja benzinska. Ali, avaj. Pišanje košta! Pola eura. Malo ili puno!? Ovisno koliko vam se jako mokri!

- Mi smo bolji od vas. Mi vas, kad dođete k nama na more, puštamo u zahod mukte! – rezolutno poručuju putnice sirotoj djelatnici slovačkog zahoda. Na hrvatskom, dakako. 

A onda, zadovoljni, putnici malog busa idu dalje. 

 Hrvat možda ne putuje puta radi, već inspekcije radi!

I evo ih na odredištu. Grad je lijep. To se osporit ne da, ma koliko bi neki htjeli. Zato je tečaj po kojem se euri mijenjaju u zlote loš. Uvijek je tečaj loš. I hotel je mogao biti, ako ne bolji, ono bliži gradu. I jebo svaku birtiju u kojoj se zahod naplaćuje. U nas toga, je li, nema! Već tu, neiskusnom putniku, pomalo se bistri – Hrvat možda ne putuje puta radi, već inspekcije radi! Inspekcije mokrišta u bijelom svijetu. Pa ih dijeli po tome koji se plaća, a koji ne plaća. Pa je sretan kad nađe onaj koji se plaća, jer je to najbolji dokaz da smo mi bolji ljudi, i da nam Europa ne treba. Jer, kad dođe, plaćat će se. Pa ćemo svi bit isti! 

Kako već to za jeftinih aranžmana u bijelom svijetu biva, mala se grupica u to malo dana na gomilu okupljala od izleta do izleta. Ne dao ti bog da koji preskočiš, odmah će ti do ušiju doći šapat koji kaže – e, tu doći, a to ne vidjeti, to se ne smije! Ne preskočiti ništa i uslikati ama baš sve kraj čega prođeš, imperativi su. A ruta je htjela da se ide i u Auschwitz. Kolona tiho obilazi blokove. U hodniku jedne od zgrada fotografije logoraša. "Zar su tu ginuli i Poljaci?! Zar nisu samo židovi?", pita gospođa iz grupe. Objašnjenje koje je dobila od vodiča nije je posve zadovoljilo. "Što ti je marketing. A ja mislila da su samo židovi ginuli!", kazuje po izlasku. Činjenica da je šest milijuni židova pobijeno, ne znači joj ništa. Zašto je uopće došla vidjeti Auschwitz!?

Zar samo zato što je aranžman bio jeftin!? Možda joj se, tko zna, glupa primjedba samo onako omakla!? Od užasa od kojeg se ne da pobjeći. Od krivnje koja vas muči, makar s vama, na prvu se čini, to i nema veze. To bi bila bolja varijanta. Bolja, od toga da si samo nepristojan, glup i neuk.

Tri kilometra dalje, Birkenau – logor od kojeg se ledi krv u žilama. Tvornica smrti. Sa sjevera put turista dolazi crni oblak. Vjetar puše sve jače. Obići baraku koju, ili bježati od pljuska!? Društvo je nervozno. Čast prošlosti, ma pokisla leđa su pokisla leđa. Sadašnjost. Ipak se ulazi u barake. U njima i tzv. sanitarni čvor. Rupe u betonu. Stotinu rupa za tisuće, i tisuće ljudi. Vodičica, djelatnica spomen područja, pojašnjava kako su odabrani logoraši čistili izmet. Veli, bio je to dobar posao, jer su, ako ništa, bili unutra, na toplom. 

- A i nisu baš imali nekog posla. Nisu jeli, pa nisu ni išli na "šekret" – veli vodič, onaj naš, iz busa.  

Začudo, "šala" je urodila plodom. A onda se, kao da je time posao obavljen, krenulo bježati od kiše. Činilo se, glupost je proparala sveto tlo zbog potrebe da se iskupi sebe, opere od neke krivnje, otkloni neka neugoda koja nam je dana samim rođenjem. To bi bila ona bolja varijanta. Ili je, kako reče djevojka iz grupe, čovjek samo, i jednostavno, kreten.

Povratak u Krakow malu je grupu vratio u uobičajeno turističko stanje. I dalje su se uporno tražili razlozi zbog kojih su Hrvati bolji. Zahodi su bili ključ svega.

 I dalje su se uporno tražili razlozi zbog kojih su Hrvati bolji

Čak i u Wadovicama, rodnom mjestu Ivana Pavla. Trka na kremovke, njegov omiljeni kolač, a onda trka na zahod, sad već s jasnom namjerom da se plaćanje pola eura za malu i veliku potrebu izbjegne. A konačno razrješenje svih svehrvatskih dilema dao je sraz male grupe i podivljale postarije Mađarice na benzinskoj crpki onkraj Budimpešte. Hrvati više nisu imali sitna za pišanje, a ona nije imala živaca za nikog tko želi mokriti u trenutku kad njoj završava smjena. Znati mađarski da bi se razumjela bujica uvreda, nije bilo nužno. Mi smo bolji! U nas zbog zahoda ne tuku. 

"Ako je i bilo kakvih propusta, ako sam ikog ičim uvrijedio, oprostite, nije bilo namjerno", kazao je za rastanak vodič maloj grupi. 

A ni dan nakon što je mala grupica došla kući, Branko Lustig je bio u koloni, jedan od njih tisuće i tisuće koji su i opet hodočastili Auschwitzu u Maršu živih. Opraštanje je jednako važno kao i pamćenje, reče tada tisućama mladih Lustigova kći Sara. Hrvata, kažu, u koloni nije bilo. Turističke agencije nisu nudile aranžmane vezane uz taj dan. Školski praznici su ionako gotovi.

Nego, putuju li Hrvati ili ne, i zašto!? Putuju, putuju i to s figom u džepu, umjesto sa sitnišem za pišanje, tek toliko da im je lakše odrediti dilemu – heroj ili zločinac, a ne da se s tim muče godinama onako kako se, primjerice, muči glavni junak knjige Jima Powella "Razbijena jaja“.  Mi smo, jebat ga, jednostavno bolji. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila