Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 5° 5° 1
20. studenoga 2018.
Ljama zna
Ljama zna
Autor:
Objavljeno: 28. kolovoz 2016. u 12:49 2016-08-28T12:49:50+02:00

Na niti pola sata od Zagreba je Samobor. Na nekih još pola sata je Žumberak. Prosječan stanovnik Zagreba, recimo onaj koji je u Zagreb došao ima desetak godina, ili prosječan stanovnik Hrvatske, u pravilu zna da Samobor ima kremšnite i fašnik. Kremšnitama se čudi jer su tople, a fašnik ili voli ili ne voli ovisno o sklonosti da se makar jednom na godinu legalno maskira u nešto.

Oni mrvu ambiciozniji znaju da su naokolo gorja, idealna za planinarenje. Znaju da je Žumberak park prirode, znaju da je zelenila k'o u priči. Znaju da im je doći na izlet i otići, znaju da snuju kućicu u tom zelenilu ali da je zapravo nikad nisu ozbiljno mislili kupiti. No, ako imate sreće i ako vas Žumberkom provede onaj koji zna i Žumberak voli, perspektiva može biti posve drugačija, ili barem malo drugačija. Žumberak za koji ste mislili da je tako dalek makar je blizu, u čas postaje samo blizu i blizak. Jer, populističkim rječnikom rečeno, svi smo mi Žumberak, samo pojma nismo imali.
Ne treba puno automobilu da na putu od vrhova nekih Žumberačkih, do sela s jedva dvadesetak stanovnika, naleti na makadam. Cesta vijuga kroz prekrasnu prirodu, onaj koji zna priča ti o potocima kojih više nema i onima kojih još ima, priča se o šumi o kojoj više nitko planski ne vodi računa kako se vodilo za mrskog socijalizma, priča se o bukvi koju danas nosi tko kako hoće, priča se o malim kilometrima asfalta koji se asfaltirati nisu mogli, a i neće, niti za mandata tri župana. Priča o Žumberku je priča o lijepom brdu. To naime Žumberak znači. Priča je o kraju koji se valjda tri, četiri puta naseljavao. Počelo je s Ilirima, bilo je tu i senjskih uskoka i otočana s Dugog otoka, bilo vojne krajine i opakih vojnika koje su carevi toliko cijenili da im nisu dali ništa drugo da rade do li da su vojnici i poljoprivrednici. Bilo je i rigidna komunizma koji je silom seljaka htio učiniti radničkom klasom, a iole imućniji svijet tjerao sa sela daleko makar da su uredno u partizanima bilo. A ima tu i onih godina kad se iseljavalo van, išlo na bauštelu što u Njemačku što u Ameriku, da bi se opet kući vraćalo manje više (ne)zadovoljno.

Razglednica s Eurovizije

Da je letjeti dronom naokolo, onako kako na Novom Zelandu odnedavno raznose pizze, Žumberak bi bio razglednica vrijedna da je šaljemo na izbor za pjesmu Eurovizije. Doline, nizine, kukuruz, žito, divlja šuma i potoci, pitomi bregi, janjad i onaj borbeni mali pjetlić koji se ne da s ceste ni kada ga farovi u oči gledaju. Ali, Žumberak su ljudi. Dobar neki svijet, stariji neki svijet u kojeg se kupica vina ne odbija. Pa ih slušaš kako su kuće gradili, godinama i polako, svojim rukama. Slušaš kako su pola djetinjstva hodali bosi, a pola se veselili opancima od grube gume. Slušaš kako je nekad bilo svega malo i premalo, ali je u kućama bilo čeljadi, a danas novcem možeš kupiti sve samo ljudi nema. Slušaš kako su se okupljali oko velike peći strateški pozicionirane na sred kuće, a oko nje klupice taman da se griješ, smiješ, plačeš, voliš oko peći. Ono što je u Dalmatinskoj zagori komin, ono što je negdje ognjište na Žumberku je bila peć. I onda shvatiš kako je sve to manje više isto. I to naseljavanje višekratno i još češći odlazak, i ta sirotinjska zemlja s kojom na ovim prostorima nikada nismo znali što bi, i to gastarbajterstvo u želji da se živi bolje, i te države puste koje skrbe za sve samo ne znaju kako od predivna kraja učiniti blagostanje za svih. Žumberak, ili Cista Provo, ili Gorski kotar. .. Zapravo je isto. Makadam je isti, vodovodi koji ne idu do kuća su isti, župani koji ne daju asfalt su isti, puste škole su iste, agrarne reforme su iste. I isti su, a to je dobro makar je za nevjerovati, ljudi, otvoreni, radišni, prijatni, pomireni sa svim i zadovoljni sa malo, uvjereni da bi sve to bilo bolje samo da javnost zna kakav je Žumberak i što bi sve od njega moglo biti.

– Kako se više puta naseljavao do sada, tako će i opet – veli vodič na opasku kako ću ljudi nestat na tom Žumberku, onako kako će ih izgubiti i Zagora, Slavonija, otoci.

Kolega mu domeće, doći će netko, recimo izbjeglice, Kinezi, tko god. Zvuči nestvarno ta ideja da tim zelenilom jednom šeću ljudi svih rasa, još više ta iskrena želja da bude nekog tko će zamrli kraj oživjeti. Samo, nema ta ideja do čijih ušiju doći. Kako i bi kad su sve uši zauzete pubertetskim spletkama što se u nas zove politika. Ni pola sata od Žumberka tako Zagreb. U njemu predsjednik SDP-a koji, vrag bi ga znao zašto, u svoj šator vabi šatoraše. Jučer prijetiš plinski bocama na četverotračnoj ulici u centru, danas si relevantan politički faktor. Jučer si vođa neke kakve takve ljevice, danas si žicar šatoraške podrške. A da sve bude ljepše razgovor se tajno snima. Sve se snima, taman da sutra kad se dozna i kad se objavi, zvuči jeftino posve čak i onda kad se istine govore.

Žumberak i Ande

Zemlja s tisuću žumberaka pretvara se u čas u karikaturu koja ima grb, zastavu, bokunić granice i ništa više. Nema, ako ne računate sve te Culeje što preko facebooka vrijeđaju zastupnike romske manjine, sve te Glavše koji zazivaju hrvatskog Orbana, sve te Plenkoviće koji nisu u stanju ni u svom žitu raščistiti kukolj, sve te mostove koji ne znaju bili, bože me prosti, piškili ili kakili, sve te poslanike s oltara koji egzorcistički predano tjeraju van iz ljudi komuniste. A bijeli svijet je za to vrijeme em počeo dijeliti pizzu dronovima, em otkrio planet posve nalik Zemlji. Super da ga ima. Ajme njemu ako ga mi naselimo.

Ma, na silasku s Žumberačkih visina tamo negdje u dolini, nasred ceste – ljama! Prava pravcata. Živa živcata. Muško. Prilazi prozoru automobila pa motri ljudsku vrstu dok nehajno žvače nešto. A nisu Ande nego je Žumberak. A nije krava nego je ljama. I ne samo jedna nego krdo njih. Ljame koje evidentno nemaju problema s tim gdje su i odakle dolaze. Njima je jednostavno dobro lako moguće i zato što pojma nemaju o ustašama i partizanima, Zokiju i Plenkiju, Mostu i Živom zidu, očajnoj kampanji, posvemašnjoj nebrizi, o povijesti koja se s nama vazda igrala. Ljame se udomaćile. One su shvatile što im je raditi. Ljama zna. Mi, uglavnom ne znamo. Ne znamo da smo svi mi Žumberak i da da su žumberci tu negdje blizu. Doći doma s vrata i dragom čeljadetu umjesto pozdrava kazati: »Znaš što sam vidio, ljamu«, jedino je smisleno. Još ako dobijete zagrljaj razumijevanja, boljeg nema. I to je to. Sva ostalo i nije život, već je samo politika.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka