Grad: Rijeka
Danas: 15° pretežno oblačno
Sutra: -3° 4° snijeg
25. studenoga 2017.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Kon - ce - si - ja

Snimio Sergej DRECHSLER
Snimio Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 9. srpanj 2017. u 13:47 2017-07-09T13:47:00+02:00

Mini koncesija plaža događa se u nas odavno. I da stvar bude luđa, očekuju je mahom i domaći i stranci

Ljeto počinje sve ranije, ono turističko, iznajmljivačko. Nije posve sigurno kako to pomicanje sve dublje u lipanj utječe na psihu svih onih koji su se, stjerani kojekakvim životnim okolnostima, odlučili za iznajmljivanje vikendica, apartmana, soba, stanova.

S jedne strane dobro je to, bit će koji euro više kad je sezona duža. S druge strane svaka promjena traži i vremena i živaca da se čovjek na nju navikne.

 Kao da je lako, recimo, godinama ne puštati četveronožne ljubimce u kuću, da bi onda, jedno ljeto, shvatio da je i pas čovjekov najbolji prijatelj i da se ne isplati zbog zabrana gubiti goste. U maloj vali se nije na početku nove sezone svečano rezala vrpca kakvog novog objekta, nije bilo limene glazbe ni ribarske noći, vatrometa i blagoslova prostorija. U novu sezonu uklizalo se lagano, poput remorkera staroga što s navoza klizi u vodu nakon redovita remonta.

Još je i bura očistila vidike da sve izgleda bistro i čisto, kristalno jasno. Pače, činilo se da se i dobra Dragica razveselila ranom početku, razveselila toliko da joj zasmetalo nije ni to što glasnijeg svijeta od ove grupe mađarskih turista što su joj plesali nad glavom, nije nikada imala u gostima. »Ljeto je. Neka se vesele«, kazivala je prvog dana. »Neka se vesele«, ponovila je drugog dana.

A onda, kad se u susjednom objektu Slovenac Ranko namrštio malo jer spavati od Mađara ne može, onda je vrag odnio šalu. No, nije ih krenula smirivati. Tko i bi kad se mađarski jezik ne da, k'o engleski i njemački, govoriti tako da se jednostavno dereš na hrvatskom pa da te cijeli svijet razumije. Samo, nije to bio prvenstveni razlog. Prepala se naša turistička djelatnica nečeg drugog.

- Ajme Ivo, a što ako se krenu kupati na Lovrin mul!? - kazala je suprugu.   

- Uuuu, to bi im trebalo reć - na to će joj zakoniti.

Lovrin mul! Zabranjena zona! Nije da je opasan žicom, ali i usmena predaja zna katkad isplesti neprobojnu žičanu ogradu. Ne hoda za ludu Lovre s rukama na leđima vazda naokolo. I nije pritom jedini. I kad ga ne vidiš, on je tu negdje. Ne treba mu kamera, treba mu samo intuicija i oprez.

Stara je to škola. Pa kad siroti stranac pomisli da je baš njegov mul najravniji, njegov hlad od suncobrana najbolji, a njegove ležaljke najprivlačnije, pa kad krene stopalom preko imaginarne žice jer ne vidi tu suptilnu granicu između dviju betonskih plaža, eto ti oluje sa sjevera koja bi otjerala ama svakog!

Ni pedalj mula neprijatelju! To je nepisano pravilo, koje neki nikako da shvate dok dobrohotni primaju sve i sva na svoje betonsko čedo uzmorsko. More se možda još ne može žicom opasati i podijeliti na moje i tvoje, naše i vaše, ako baš nisi neki visokopozicioniran Slovenac ili Hrvat, ali se zato plaže itekako mogu zapišati u znak vlasništva!

Genetski materijal

U jeku svekolikog saborskog dizanja ruku »za« koncesioniranje svega pa i plaža, lijepo je vidjeti kako su sabornici krivi, ali možda i ne posve. Možda su samo aktivirali genetski materijal kojeg baštini ljudstvo na ovim prostorima. Mini koncesija plaža događa se u nas odavno. I da stvar bude luđa, očekuju je mahom i domaći i stranci. Ono što je nekad davno u doba grozomornog socijalizma, bila tek skrb za komod vlastite guzice i guzice bližnjih, s vremenom se pretvorilo u obavezni dio turističke ponude.

Svekoliko naše nuđenje turizmu da nas uzme i potroši u dugom i strasnom zagrljaju, dovelo  je do »privatnih« plaža, vlastitih mula, prijekog gledanja preko ograde, brojanja automobila na tuđim parkinzima. Ne smiješ susjedovu gostu, i gošćama dakako, ni koju lijepu dobaciti, a da vlasnik apartmana ne pomisli kako mu vrbuješ goste. A kada tako misli baza, možda se i nije čuditi da tako misli vlast. Doduše, na tim visinama se koncesijske vrijednosti broje u milijunima, taman da budu krajnje suspektne, dok je ovdje na dnu kace to tek borba za bolje profiliranje objekta i za to da se u ljetne radosti unese malo živosti. A nekada je, e da, nekada je sve bilo drugačije....

Nekada je dobar koncesionar bio onaj koji bi na plažu stavio tuš. I to mukte. I oni momci što su preko student servisa kupili lažinu koje bi more nanijelo. I gdjekoja kabina za svlačenje, jer nije uvijek lako iza ručnika skidati mokre kupaće. I to je to. Ako je i bilo igdje kakvog plaćanja bilo ga je ispred kakvog hotela i nigdje više. Pritom je hotel dobivao manje, a puk više od obale. I pritom je sve bilo taman tako složeno da su neki pred starim hotelom Lav, uz rastaljenu paštetu i pomidor, naučili plivati. Ima i drastičnijih primjera.

Dokaz kaosa

 Ne bi recimo mali Dado nikad naučio plivati da ne bi sladoleda i činjenice da se s plaže na plažu gazilo bez probleme, kroz more, a ne kroz ograde. E da, išlo se po sladoled, valjalo je između dviju plaža preplivati koji metar i u njega je želja za slatkim bila toliko jaka da je jednostavno proplivao. Od koncesije nije bilo ni k. Danas nam je sve samo krasan k. Možda i zbog toga, ono malo puka što uporno ostaje izvan tokova kojim teče novac, povlači se u unutrašnjost...

Grad na obali. Oveći. Momci u najboljim godinama igrali bi balote, pojeli štogod, popili koji gemišt, možda bacili i na male branke. Nema problema. Ma teren je na pomalo neočekivanom mjestu. Da bi se došlo do njega valja ispod starine, prave arheološke starine. Rimsko doba te ni dotaklo nije, kad te eto na tlu koje nalikuje kakvoj faveli gdje samo fale kokoške što bez glave letaju naokolo. A onda pred očima bljesne plod poduzetnog duha, pravi mali sportsko - rekreacijski centar. Ali te isti čas i spuštaju na zemlju ukazujući na gorku činjenicu da je ono brdo u blizini zapravo gradsko smetlište.

A onda ti za dokaz posvemašnjeg kaosa pokažu i zgrade POO-ove bijele što se kočopere tik do odlagališta otpada. Kakve to veze ima s pričom o koncesijama? Nikakve. I svakakve. Ima veze s istinom da reda niti je bilo, niti će ga biti. Red ne nose sa sobom plaže ni za što  dane na korištenje kojekakvim ljudima duboke kese. Red donosi zadovoljno čeljade i ono malo slobode zbog koje se valja katkad skriti tu negdje na terenu s umjetnom travom što je pukim slučajem »izrasla« u »Meksiku« iz filma što ga je snimio Sergio Leone. Ili to, ili u Pokret otoka, ili oboje. Za opće dobro.

Inače, oveća grupa veselih Mađara i sama je shvatila do kuda im je ići, što je naše a što njihovo. Nije im trebalo objašnjavati ništa. Očito to koncesioniranje plaža nije od jučer. Očito ga ima i na Balatonu.
        
     

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka