Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
13. studenoga 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Kikiriki, kokice…

foto Reuters
foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 5. ožujak 2017. u 10:17 2017-03-05T10:17:00+01:00

Dario Šarić morao je otići preko bare da bi u njemu prepoznali majstora košarke, ali i utjelovljenje radničkog mentaliteta. Odakle mu samo!?

Bilo je to u doba kada je košarka što ju je igrala splitska »Jugoplastika« bila toliko dobra da je i zakleti navijač »Partizana«, radijski reporter Risto Kubura, zapravo više volio Tonija Kukoča od Žarka Paspalja, možda skoro isto kao što je volio recimo Gorana Grbovića. Igrala se utakmica na Gripama, lako moguće da je »Maccabi« bio u gostima. Dvorana puna, karta po zlato, a da osim na terenu zabavno bude i na tribinama namjerila se grupica mladića na ćelavu glavu što je sjedila koji red podno njih. Pa udri, bilo kokicama, bilo kuglicama od papira, tek da se vidi tko će bolje pogoditi nesretnu glavu. I uspjelo im, jednom, dvaput, čovjek se pogođen meškoljio i okretao oko sebe, a kad mu je sve dalo na živce podigao se sa stolca i bijesno pogledao put tribina. Momci namah problijediše. Jer, opako je velik bio taj Željko Marelja, stameni centar KK Šibenka. Jedan mrki pogled i sve je stalo. Nije se s tolikim čovjekom da prostite, zajebavat.

Vrag će ga znati zašto, ma prije neki dan Marelja je izronio iz memorije i to zahvaljujući Šibenčaninu Dariju Šariću. Nije se ni čuditi tom čestom spomenu na bolju neku prošlost, kad živimo u vremenima kako ih piše Željka Markić, ma na stranu ona. Momčina je taj Šarić, plemenitiji igrač nego mu je bio otac Predrag, inače Mareljin suigrač. Jest, jednako su jaki, jednako se čine tvrdoglavi, uporni, ma kao da je to ikad u nas bilo na cijeni. Samo su rijetki šmekeri znali cijeniti trudbenički, krvav rad u Marelje i Šarića seniora, ili pak ludost u onog Grbovića. U nas vazda u igri samo sitan vez, elegancija, potez, nikada kontinuitet, nikad vjernost, nikad predanost. Svi tehničari, nitko vodonoša. A taj ‘mali’ Šarić evo iga u NBA ligi, za Philadelphia 76ers. Diže ekipu iz mrtvih dok vuče k’o parna lokomotiva, išlo ne išlo. Dikod uđe, dikoda ne uđe, kako je to lijepo onomad sažeo vispreni golgeter Hajduka Mate Baturina. Ma Šarić ne staje, jer nije to ni prije činio. Dakako, ljubitelji košarke u nas i opet u tome ne nalaze ništa do li stotinu nesavršenosti. Em fali finoće, em ne’š ti kluba, em isti ćaća. Narod smo mi koji ne bi dobro vidio ni da mu je pred nosom. Ma, vidi ga njegov trener Brett Brown.

Nakon utakmice protiv Golden State Warriorsa čovjek više nije ni pokušavao sakriti kako i koliko obožava Šarića. Pače, kako reče, ne da ga obožava nego ga sve u vezi s njim oduševljava.

- On je utjelovljenje našeg radničkog mentaliteta plavih ovratnika, slon u staklarni koji neće iznevjeriti nikog i uvijek isporuči ono što se od njega očekuje. Toliko puno radi za momčad i još više brine, predstavlja gotovo sve što želim usaditi ovoj momčadi kako bi grad bio ponosan na nas. Dario nam je donio ponos, duh i čvrstinu, sve što želite da bude odrednica vašeg mentaliteta – kazao je Brown.

Svega mu, zbori Brown baš kao da Šarić ne igra košarku već radi u rudniku kakvom, ili tvornici alatnih strojeva. Ili vari sekcije broda. Ili potpaljuje peći željezare, može i Sisak. Govori o njemu kao o radniku koji ne igra košarku već vraća ponos koji smo izgubili, ponos da si dio kolektiva, svijest da je onaj do tebe isti, u istom trlišu i da vam nema druge nego biti jedno drugom na pomoći. Govori o Šariću kao da govori o gomili nekih naših očeva koji su voljeli jutrom otići na posao, vjerovali da im je na čast odraditi ga kako valja i da je to jedini put do zdrave mirovine, ta vjernost klubu za koji igraš. Radnik, a na cijeni!? Nema toga u nas odavno, jedno 25 godina nema. Dario Šarić morao je otići preko bare da bi u njemu prepoznali majstora košarke, ali i utjelovljenje radničkog mentaliteta. Odakle mu samo!? Nije valjda da je pokupio zadnju mrvu ponosa što su ga nekad na vagone imali oni kojih više ionako u nas nema, ti čudni ljudi u trlišima. Ponio je dečko van ono najbolje što smo imali, pa smo to, možda baš zato, i tako temeljito zatrali. Jer, nije ovo zemlja gdje se za klub igra, ali je za mamićevske transfere braće i kumova. Rodbina bliska na pravom mjestu, to je važno, kumstvo sa šefom kakve stranke je važno, radništvo, seljaštvo i poštena inteligencija nisu.

U Zagrebu opet festival dokumentarnog filma ZagrebDox. Ulaznice su nikad vrjedniji komadić papira. Na festivalu i film Gorana Devića »BuffetŽeljezara«. Dođe ti da ga ne gledaš. Znaš ionako sve, i da će biti tvornice na koljenima, i lica ispaćenih svakodnevicom, nezaposlenih, ćemernih, onih koji nikada nisu shvatili kako to tvornica može otići nekom za kunu u ruke, onih koji se nisu prilagodili. Ne želiš se zbog filma sjećati starog iz doba kada je odlazio dobre volje jutrom na posao, i starog sad kad krši ruke ne vjerujući da su došla vremena kad mu pomladak malo radi, a malo ne radi. A Dević stavio kameru u kafanu koja se nalazi na autobusnom kolodvoru grada Siska, grada koji je nekad imao najveću željezaru u Istočnoj Europi. A kamera snima. Snima i čovjeka koji veli da više zaspati ne može bez dva apaurina, a nekad je, dok je bio zaposlen sve bilo tako lako. Radiš, dođeš doma zadovoljan i zaspeš. Ili ženu koja veli kako je propušila devedeset i neke, a prije dok je Bog hodao zemljom cigaretama ni blizu nije dolazila. Sad kad nema ni posla ni novca eto puši, dok je bilo i jednog i drugog pušila nije.

Dario Šarić morao je poći u Ameriku da se tamo netko nadivi kako njegovom košarkaškom umijeću tako još i više tom duhu nekih prošlih vremena istinskog zajedništva, a ne ovog što ga proklamira predsjednica. I istinske predanosti da se isporuči ono što se od »radnika« traži. Pošten odnos je to. Vlasnici kafića na autobusnom kolodvoru u Sisku razmišljaju kako im je otići put Njemačke, koja je i opet gastarbajterski centar radničke klase, samo ne više socijalističke. Za to vrijeme nas vode dalje oni koji nam budućnost suptilno trasiraju na začudne načine. Recimo tako da smanjuju PDV za sjeme kikirikija, pamuka, sezama, ricinusa ili riže, ali ne i za recimo sjeme boba, jagoda, povrća, ječma, raži, zobi. I logično je to, taman tako da onaj kojem je muka prvo gucne ricinusova ulja, a onda krene put polja pamuka. Pa da vidiš kako za koju godinu Amerima osim Šarića izvozimo i blues i jazz, stasali na proizvodima za koje je ovo naše tlo bogom dano. Bit će to taman tako da ćemo se sami sebi činit k’o ona ćelava glava Mareljina u koju se, bez ikakva srama, netko nabacuje našim kikirikijem!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka