Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 1
Sutra: 6° 6° 1
17. prosinca 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Kaže ćaća, ima Boga

Snimio Denis LOVROVIĆ
Snimio Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 4. lipanj 2017. u 10:00 2017-06-04T10:00:55+02:00

Jedan trenutak nepažnje bio je dovoljan! U Otvorenom, na prvom programu HRT-a sjedio je i Ivica Kostović. Akademik...

U četvrtak, malo prije 18 sati nebo nad Zagrebom se zacrnilo. Bit će da je kriva ona nepogrešiva norveška internetska stranica kojoj vremensku prognozu pogađaju do u minut precizno. Inače, Norveška je zemlja gdje guverner narodne banke tiskanje novih novčanica proslavi tako što snimi spot u kojem repa zajedno sa suradnicima bradatim, no to je neke druga tema, te neke sređene države su druga tema. Elem, nebo se zacrnilo, a onda se otvorilo. Tuča. Kiša. Ali, onako ljetni neki pljusak poslije kojeg popusti pritisak i pluća prodišu makar na tren. Evo se i turisti Japanci i Korejci smiju dok kisnu.

Nekako, pamte se ti ljetni pljuskovi, pogotovo u gostima. A opet, nije davalo na dobro to što je pet minuta pred zagrebački prosvjed za zdravu reformu školstva, sve itekako podsjećalo na lani. I lani se, naime, najprije činilo kako će prosvjed završiti fijaskom, sporo su se prosvjednici okupljali, da bi u par minuta napunili dupkom Trg bana Jelačića.

Brojke kažu kako je taj dan na trgu bilo 50.000 ljudi. U četvrtak, minut prije 18 sati i početka novog prosvjeda za isto to zdravo obrazovanje naše djece, kad su već nas »stare« sustavno učinili uglavnom tupima i glupima. No, kiša je stala. Ljudi su se počeli okupljati, ali nekako sramežljivo. I opet ta bojazan da će komod učiniti svoje, da se zbog kiše neće ići vani, da ne valja termin, da nije to stranačka vojska pa da po direktivi na prosvjed dolazi. Stari »revolucionari« mjerkaju svijet oko sebe. U jednu ruku im drago da je tu lijepe i mladosti i starosti, da je starih profesora i učitelja i njihovih učenika, da je i hipstera i štrebera i radnika i poštene inteligencije.

Eno i Tima Oreškovića, bivšeg nam premijera, čovjeka koji je u građanima vidio građevine. Nekako se čini mrk dok u širokom luku zaobilazi ljude s transparentima u rukama. To ih veseli, to da je Timu demonstriranje mrsko. A opet, makar je svijeta sve više, nezadovoljni su s demonstracijama za kojih se pazi na pristojnost, na travu kojom se hoda, pazi da se smeća ne ostavi za sobom, pazi da je dobar selfie koji će u objavu. Pazi se na sve, umjesto da se žešće i češće nasrne na sistem i sustav, rezoniraju stari aktivisti, pa umjesto šetnje s Trga bana Jelačića do Tomislavca biraju birtiju. I griješe. Jer, na Tomislavcu se okupilo 20.000 ljudi. Nije 50.000 ali je 20.000.

Uzrujani akademik

Puno, za normalne neke vlasti puno i previše nezadovoljnih i to ne oko bilo čega i oko banalnog, već nezadovoljno školstvom kao takvim. Nezadovoljni recimo činjenicom da u sedmom razredu osnovne škole uče koji su sastavni dijelovi frižidera, ili s tim što klincu koji još ni nos ne znaju obrisati kako valja već moraju računati hoće li imati dovoljno bodova za upisati željenu srednju školu, ili im je s 13 godina već napustiti svaku nadu da će kroz školovanje stići tamo gdje bi htjeli i biti ono za što su stvoreni.

I bi prosvjed. Taman da, po povratku kući, zasjednu svi za svoja računala, otvore portale i društvene mreže, pa pogledaju gdje su bili i što su radili. Slike svjedoče kako su u koloni bila lica s kojima bi se čovjek rado podružio, razgovarao, razmijenio mišljenje, posavjetovao oko bilo čega. No, s druge strane stoji bolna istina da je u nas malo kad ovakva vrsta mirnog prosvjedovanja dovela do rješenje. Netko reče, bilo je veselo, a to u današnje doba i nije malo. I istina je, i veselje je u nas postalo teška ekskluziva. Ima nade, ali ima i autobusa što i mlado i staro odvode daleko negdje, možda sve do Norveške tamo gdje su, evo nema koji dan, odrepali bankari svoje radosni što su na novčanice umjesto portreta povijesnih osoba stavili svjetionik i bakalar. Pa dođeš doma, tko s piva, tko s prosvjeda, i misliš će ti dobro leć' Amarcord makar si ga stoput gledao. Al, vrag nikada ne spava…

Jedan trenutak nepažnje bio je dovoljan! Samo skok na Prvi program HRT-a bio je dovoljan. Jer, tamo u Otvorenom sjedio je i Ivica Kostović. Akademik. Onaj koji je stručnjak za mozak. Vidiš strašno ga nervira ta masa koja bi silom mijenjala stare običaje, recimo onaj da se za rana nauči koji su unutarnji organi u guštera. On bi sve mijenjao postepeno, a usput bi objasnio djeci da laže Jokić i družina kada im govore da će svi biti sretni i uspješni. Po-ste-pe-no! To se, kaže akademik, mora radit postepeno! A onda se akademik otvori' ko cvijet.

– Doma kažu ima Boga, a u školi da nema. To oni predlažu, da da u školi kažu nema Boga, a doma će tata reći ima. Tko je tu odgovoran? Dijete ne može spoznati, do određenog stupnja svog razvitka, u što će vjerovati – reče otprilike uzrujani akademik.

Nadnaravni autoritet

Taj čas biva jasno na kojoj strani valja biti pa makar se katkada salonski činili ti mirni prosvjedi uljuđena svijeta. Jer, ako ćaća kaže ima Boga, škola nam, eto, i ne treba. Teoretski, ćaća bi mogao, sve dok dijete ne stasa i ne krene sam razumijevati svijet tako nezadojen, učiti i o drugim stvarima. Recimo o toleranciji, poglavito ako mu smetaju Srbi, žuti, crni, azilanti svake vrste, ili međustranačkoj ljubavi ako obožava partizančine, komunjare, bandu crvenu, ili o ljubavi općenito ako bi gazio pedere. Ćaća bi mogao biti nadnaravni neki autoritet, a u školu bi se išlo samo ne bi li se naučilo gdjekoje slovo i tablicu množenja, a i to samo zato da bi se danas sutra mogao ćaća pohvaliti kako je mali završio školu i kako mu je i bolje da ju je završio da ne vidi svoga Boga. I sada bi njih 20.000 da ima škola u kojoj će se učiti da nema Boga! Trista mu akademika, nema šanse! Boga i unutarnjih organa guštera, nikad dosta.

U hrvatskim kinima nedavno je igrao i rumunjski film »Matura«. Kritičari su ga hvalili, puno o njemu pisali, baš kao da su znali da neće izdržati dugo na repertoaru. Pa neka se bar o njemu čita, ako ga se već neće gledat. No, nije da se film nije gledao samo zato jer je rumunjski. Neki ga nisu gledali jer se jednostavno nisu mogli još jednom suočiti sami sa sobom na velikom platnu. Korumpiran sustav u kojem je svatko svakom neku malu uslugu dužan, otac koji nije cvijeće i koji ima samo jednu želju i to da mu kći ode studirati u inozemstvo daleko do domaće kaljuže, starije generacije koje još misle da valja ostati ovdje jer sunce tuđeg neba slabije grije, srednja generacija koja je tu propagandu popušila i nije se usrećila i mladost koja je samo mladost što će u jednom trenu prebrzo ostarjeti. Pa ti gledaj. Pa ti nemoj na prosvjed. Pa ti nemoj da je i žešći. Pa ti slušaj kako je sva reforma obrazovanja samo zato da se prkosi ćaći koji kaže – ima Boga!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Uživanje u raskoši
Lisca Selection

Uživanje u raskoši