Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Kakvi su Hrvati – ajme i kuku

Snimio Roni BRMALJ
Snimio Roni BRMALJ
Autor:
Objavljeno: 30. listopad 2016. u 12:02 2016-10-30T12:02:00+01:00

Nije domoljublje raditi nauštrub drugih i drugačijih i lijepo bi bilo da se toga držimo, no jedno je teorija i bukvar lijepih želja, a drugo ono što ova zemlja živi

Promislite da vas netko priupita, kakvi su Hrvati. Na prvu, čini se lako. Što god vam bilo na pameti, samo guknite. Sve je točno. Recimo ono da su zajebani posve, da se mrze, da su grintavi, da su nezadovoljni, da su netolerantni. A opet, nije da smo svi takvi. Mislim, jutrom dok se gleda čovjek u ogledalo, ne čini se baš sam sebi ni prljav, ni ružan, ni zao. A kad Sara Kolak učini čudo pa baci koplje na daljinu vrijednu olimpijskog zlata, redom se busamo u prsa uvjereni posve da je ta medalja dokaz da smo najbolji. Kakvi su, dakle, ti Hrvati!? Božo Skoko je profesor, komunikacijski stručnjak, bivši novinar. Zna ga svatko tko je makar na tren gledao recimo RTL-ovo praćenje svekolikih nam izbora. Tamo on i kolega mu Krešo Macan komentiraju sve i sva. Jedan brži na jeziku i sklon provokaciji, drugi miran i raspoložen taman tako da u svakom kukolju traži makar zrno žita iz kojeg će izniknut svekoliko dobro. Onaj koji uporno traži žita je Skoko, ma se i on, kaže, našao u čudu kad ga je ga je japanski profesor koji se bavi karakterom i identitetom nacija, mailom priupitao – kakvi su Hrvati, kakav je njihov mentalitet i koje su njihove vrijednosti?

Taj je upit natjerao Skoku da piše kolumne, a onda i knjigu »Kakvi su Hrvati« u kojoj pokušava i sam dokučiti odgovor na to teško, ili pak najlakše pitanje ne svijetu. Svaki je tekst u Skokinoj knjizi takav da se s njim uredno bude u svađi, ili barem polemici, ako ne mislite isto. Jer, taman kad se složite da problem postoji, i taman kada autor pobroji mali milijun povijesnih imena i godina što kazuju da je bilo godina kad su Hrvati bili i valjani i na cijeni, dođe onaj trenutak kada u njega prevlada optimizam i uvjerenje da će sloga Hrvata i opet spasiti, dok u čitatelje, barem ovoga, i dalje buja uvjerenje da je ova zemlja sama sebe odvela ako ne u provaliju onda do samog njena ruba i da spasa nema.

Nadnaravna mogućnost

Neki jednostavno nemaju talenta nositi se činjenicom da zemlju imaju, pa da je još moraju i voditi. Zato se valjda sve češće zaziva nadanaravna mogućnost, ali ne ona da prvi hrvatski predsjednik uskrsne, ne niti da onaj Tito opet navrati, već da nam čudo neko podari Franju Josipa da s nama nanovo upravlja k'o nekad. Nema tu ni »d« od domoljublja, ni »p« od patriota. Ili baš suprotno!? A baš domoljublje iliti patriotizam Skoko spominje kao jedan od onih zaloga našeg prosperiteta. I posve prihvatljivo zbori: »Domoljublje – ili ako vam zvuči prihvatljivije patriotizam – podrazumijeva poštovanja sveg što čini domovinu – od njezine tradicije i jezika, prirodnih posebnosti i povijesti, do rada i ostvarenja njezinih ljudi, ali ne nauštrb drugih i drugačijih. Štoviše, zdravo domoljublje priznaje drugim nacijama ista ona prava koja za sebe traži. Dakle, domoljublje podrazumijeva ljubav prema domovini, ma kakva ona bila, bez potrebe da je glorificira i izdiže iznad drugih. Zapravo domoljublje nas ne bi smjelo zaslijepiti da ne vidimo njezine mane i na njih ne upozoravamo. Ljubav prema zemlji i narodu ne smiju biti iznad istine o njoj, kakva god jest. Što više volimo svoju zemlju više ćemo tragati za istinom i pravednosti, kako bi se u njoj svi bolje osjećali.«

Sve je, na prvu, tu na mjestu. Ali, ajde voli domovinu »kakva god ona bila«, a u isti čas pričaj o njoj istinu. Domoljubi! Ne bi li istinski domoljub trebao bezrezervno voljeti sve i sva!? Domoljublje, dok nam ministri šeću po predavanjima biskupa koji bi gazili homoseksualce, a pravdali svećeničku pedofiliju, pa ih ni Papa Franjo vidjeti ne može i ne želi, ali onaj naš od vanjskih baš bi. Domoljublje, dok se javno proklamiraju ideje o školama za dječake i djevojčice. Domoljublje, dok je Ivan Pernar sve u jednom, i zabavljač i zastupnik i heroj puka. Domljublje, dok i ova vlasta pada na ispitu zvanom Ina, spremna darivati rafineriju i baciti Sisak na koljena. Domoljublje, dok se krupnim koracimo vraćamo unatrag sve do stoljeća sedmoga uvjerani kako nam je tad bilo najbolje. Domoljublje, dok kardinal Bozanić na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ne vidi studente nego razoran nemir nastao usvajenjem duha komunističke diktature. Domoljublje, dok nam se servira porezna reforma koja će nas zakucati za pod ovako sirotinjske i srednjojslojne. Ovo što se u nas prolazi kao domoljublje nije ništa nego lelek isfrustrina svijeta koji jedinu nadu za vlastiti prosperitet vidi u tom i takvom domoljublju. I kako će bit ljubavi tamo gdje ljubavi više nema ni između Branimira Glavaša i Dinka Burića, već jedan drugog ili prozivju zbog rektalnog alpinizma, ili se dobronamjreno šalju psihijatru, popu i egzorcistu. Stoga je Skoko i u pravu i u krivu.

Napukline u stavu

Jest, nije domoljublje raditi nauštrub drugih i drugačijih i lijepo bi bilo da se makar toga držimo, no jedno je teorija i bukvar lijepih želja, a drugo ono što ova zemlja živi. A živi sve samo ne uređenost. Živi tako da se miriti sa sudbom i sanjati uljudbu više nema nikakva smisla. Knjiga »Kakvi su Hrvati« je knjiga ogleda o hrvatskom identitetu, imidžu i neiskorištenim potencijalima. Skoko je na svom terenu poglavito kad priča o imidžu koji nam je nikakav i neiskorištenim potencijalima. Nemamo strategije, ne znamo se izreklamirati, politiku nam mahom vode nestručni ljudi, a ono more i sunce praktički posluje samo. Brenda ni za lijeka. A opet nije li Jugoslavija bila valjda najpažljivije brendirana zemlja na planetu, pa je završila kako je završila. Jugoslavija propala, a mi Hrvati ostali vazda nezadovoljni u svekolikom čekanju da nam netko drugi riješi što sami riješiti ne znamo.

I dok Skoko zaziva slogu i dogovor pomirljivo posve, legitimno je zagovarati ekestremnije oblike »borbe« jer je za bilo što mirno i staloženo odavno kasno. Nema tu sreće od rebrendinga Vatrenih i vode tekućice, prije će biti da nam treba korjenito drugačija priča. Citira Skoko na samom početku i pjesnika i emigranta Borisa Marunu, onu njegovu koja kaže kako mu Hrvati idu na jetra. No, kao da ni sam ne želi Maruni posve vjerovati, uvjeren da se spasiti štogod, pače sve, dade u miru i zajedništvu. Makar, onaj zadnji tekst u knjizi pisan pred kraj 2015. godine otkriva i neke napukline u tom čvrstom stavu. Budućnost je neizvijesna, ili taman toliko izvjesno loša da ili će u pravu bit Skoko pa da i dalje poziva na slogu i razum, ili će na upit kakvi su Hrvati ostati tek reći da su – zajebani brate! Prigodan soundtrack će pri tom biti ona TBF-ova; tu du du nema nam pomoći…

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka