Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića

Kad život napiše životopis

Siniša Pavić

Pritom napominjem, kako je pismo umjesto mene a za mene, i u prvom licu makar ga je pisao netko drugi, sročio moj dobar prijatelj. Jer, ni on ni ja ne krijemo kako nam je uzor novi ministar zaštite okoliša, taj ponajbolji životopisac u Hrvata



Gotovo je! Lopta je, sunce joj da bi li sunce, i opet bila okrugla. Ispali mi s Eura, a da sve bude čim gore, nemaš se na koga ni ljutit. Odoše dalje ili oni bogati do jaja, ili oni posve načeti recesijom. Mi, koji po običaju nit smrdimo, nit mirišemo, makar se katastrofa slutila, smo ispali.


U svakom slučaju, ono malo iluzije da nam i nije tako loše, uredno se rasprslo k’o mjehur od sapunice. A to hoće reći da nakon kratkotrajna kolektivna ludila valja opet skrbiti za ono vlastito. U se i u svoje kljuse, jer, kako reče selektor Bilić po ispadanju, važan je rezultat, jebo dojam. Samo, kako!? E, pa zašto ne i ovako?!


Draga Vlado,




Rođen sam 10. rujna hiljadu deve’sto i tamo neke u starom splitskom rodilištu. Idealna je to bila pozicija za rođenje, jer malo što može opjevati bebinu sreću činjenicom da netom po rođenju jednim okom hvata majčinu grud, a drugom kroz prozor gleda kako majstori nogometa, ali stvarno majstori, igraju na Starom placu. Biti navijač Hajduka bilo je normalno, a makar se iz današnje perspektive štošta čini drugačijim, ja se te zadojenosti bijelom bojom, eto, ne odričem!


Vrijedi također napisati kako je datum od rođenja dugo bio i datumom od Dana mornarice one bivše države. Jebat ga, sve i da hoću, ja ne mogu datum rođenja mijenjati, makar priznajem kako mi nije bilo mrsko s balkona tete Manje u Supilovoj ulici za svoga rođendana gledati raskošan vatromet povrh splitske luke. Ako ćemo pravo, jebalo se mene za mornaricu, no neke se događaje nije moglo, nego povezat uz more i brodove. Evo recimo, moj mlađi brat je, barem tako legenda kaže, začet za ljetovanja u Podgori, kolijevci mornarice, a moj pape je i mirovinu zaslužio u škveru, gdje su se, eto, radili brodovi, pa i oni za tu mornaricu. Odreći se svega toga malo mi je glupo, ali ako treba, bože moj.


Da će od mene bit’ nešto, baš onako kako je pokojni dida govorio, pokazalo se već u Osnovnoj školi „Vlado Bagat“. Usprkos, kako danas vele, olovnim vremenima, izbori za predsjednika 1b razreda bili su krajnje demokratski. I opa, izabrali mene. I to ne jedanput nego osam godina za redom. Dobro, istina je i to da je biračko tijelo pokušalo u jednom trenu i drugačije, biralo kolegicu Liviju za predsjednicu, no nezadovoljni njenim angažmanom, smijenili su je nakon samo jednog polugodišta i opet birali mene! A ja, kao pravi predsjednik, ne samo da sam izvršavao protokolarne aktivnosti, već sam često znao stati i u obranu slabijih i nezaštićenih, kao onda kad sam pokazao zube nesavjesnim elementima koji su tetu što je pred školom prodavala ušećerene jabuke i tvrde perece zazivali sa: „Pereci, pereci, otrov našoj djeci“. Ravnopravnost i uvažavanje moja su maksima još od djetinjstva, možda i zbog toga što sam diskriminaciju po kilogramima osjetio i na vlastitoj koži.


Školovanje nastavljam u onom što se nekad zvala gimnazija, a u doba Šuvara Srednja kemijska. Pričalo se kako te tamo najbolje spreme za bilo koji fakultete, naročito medicinu, pa što ne bi. Medicinu, doduše, upisao nisam, ali sam upoznao neke divne ljude, ljude poput Dede, jedinog štovatelja heavy metala na svijetu u bijelim trapericama. Ekleri za marendu, zidić od  Đardina s kojeg se danas kreće u paradu ponosa, Pazar koji mi je nudio taj nužno potreban dodir s narodom, glazbeni ukus koji se formirao između Dedine ljubavi naspram metala i činjenice da je Mišo ipak legenda. I da, sada to mogu reći,  jazz kojeg smo ja i kum Vedran slušali u njegovoj mikro sobici u doba kad je brijanje već počelo, a krađa žestokog pića iz regala njegovih roditelja bila normalna stvar. Jer, što je jazz bez dima i žestokog.


Nikada ja u školu kasnio nisam! Nikad. A istinsko štovanje pršuta i pečenog, dokaz su itekakve ispravnosti mojih svjetonazorskih odrednica, taman da moj visoko artikulirani nacionalni identitet nikad, baš nikad ne bude predmet bilo kakva spora. Ekstremizam!?? Može samo ako se o ekstremnom sportu radi, onom kojeg i danas, u cilju održavanja spreme kao takve, upražnjavam. Mali nogomet, vaterpolo, picigin, odbojka za školu, i nezaboravni nogometni sraz za ekskurzije u Potčetrtek, kad smo Slovence ispeglali samo zahvaljujući mojoj igri u tuđim tenisicama (e da, bila su to vremena kad su se tenisice posuđivale).


No, ako je išta ovog momka odredilo, to je maturalna radnja naziva „Proizvodnja PVC folije za izradu boca za ulje“! Zašto je na takav rad naša domaća tvornica do danas ostala hladna, ostat će za vazda tema za Krešimira Mišaka. 


Uglavnom, sve nakon toga logičan je slijed jedne lijepe karijere, pogotovo bijeg u Zagreb na fakultet, samo da budem bliže svim tim tokovima političkih zbivanja. Kad me je delegiralo da pratim rad Sabora, mislio sam da će mi srce puknuti od radosti! Kad me je na hodniku počeo prepoznavati Mate Arlović, ruke su i se znojile. 


A, dok se oštrio moj politički svjetonazor, sve je britkija bila i moj odanost kuhinji i kulinarstvu. I evo danas, kad god zagusti s nekim toćem, prijatelji kažu – zovi ga, on zna što u toć ide! Jer, ovaj je lik jednostavno stvoren za to (d)jelo!


Dalo bi se vesti još, ali znam ja, Vlado, da nemaš vremena.  Evo tek da dodam kako i kondiciju održavam dok premećem daljinski iz ruke u ruku, a ponekad usisam i prašinu kad mi se naredi. To i jest ona moja najveća odlika – izvršavam zadatke marno! Nije li to, uostalom, bit svega!?


Zbog svega napisanog ne sumnjam uopće kako sam i ja baš dobar kandidat za bilo kakvo upražnjeno mjesto u Vladi, a kako je krenulo, bit će toga. Pritom napominjem, kako je pismo umjesto mene a za mene, i u prvom licu makar ga je pisao netko drugi, sročio moj dobar prijatelj. Jer, ni on ni ja ne krijemo kako nam je uzor novi ministar zaštite okoliša, taj ponajbolji životopisac u Hrvata. Ako može on, tko zna, možda možemo i mi, pri čemu kao prednost navodimo to što nemamo ama baš nikakvog problema s tim da ovaj naši životopis, jednom kad me primite, za vazda ostane na stranicama Vlade! Nek se, narodski rečeno, vidi, tko, gdje, i zbog čega sidi!


S poštovanjem,


Tvoj novi ministar čega god!