Drugi razred osnovne škole. S jedne strane roditelji koji dijete nisu dali na dodatnu matematiku, a s druge oni koji se tome ne mogu načuditi. Jer loš je roditelj onaj koji već u drugom razredu osnovne ne vidi kako bi baš taj dodatni bod, što ga sa sobom nosi dodatna aktivnost, mogao biti presudan pri upisu u srednju školu. Samo naivcu se čini da je do osmog razreda daleko, naivcu i onom koji ne zna da je sistem takav, okrutan i osjetljiv na svaki bod.  

Srednja škola. Jedna od. Prvi razred. Tjelesni odgoj. Dril samo takav. Norme natjecateljske. Coubertinova ideja tu odavno ne igra. Za djecu koja ne mogu, makar se trude koliko god mogu, tu nema mjesta. Dvojka je za njih plafon. Taman da im se vršnjaci koji ne znaju matematiku, ali znaju preskakati kozlića, smiju iza leđa. I onda dođeš doma, mati te pita što je, a ti se zatvoriš u sobu i plačeš. Glupo ti je reći da plačeš zbog tjelesnog. Glupo ti je priznati da bi kod upisa na fakultete sve moglo pasti u vodu zbog bolesnog plana i programa profesora uvjerenih da sve počiva na fiskulturi.

Osnovna škola. Niži razredi. Učiteljica koja ne skriva svoje oduševljenje roditeljima koji je ne naganjaju baš zbog ničeg. Ne traže bolju ocjenu za svoju djecu, ne kritiziraju nastavne metode, ne traže bolju hranu u menzi jer njihova djeca ne vole zelenilo ni ćušpajze. “Hej, evo roditelja koji će biti na našoj strani”, veli učiteljica kolegici. Ova ih svejedno gleda sa skepsom. Zna ona da će se i najbolji roditeljski par pretvara u krvopiju i monstruma kad dođe doba od zaključivanja ocjena.  

Srednja škola. Hrvatski jezik. Činjenica da opseg gradiva ostao isti, ogroman, makar je jedan sat hrvatskog tjedno manje. Ne stiže se tu ništa, ne stiže se ni proći gradivo a kamo li s razumijevanjem. Nije ni važno, kome treba hrvatski. Kome treba ikakvo znanje kad djeca intuitivno kuže da si, danas, sutra, ili Kerum, ili frizer, ili gastarbajter, ili ponosni vlasnik partijske knjižice koja sva vrata otvara.

Nogometni stadion u Puli. Najprije je Dudu maestralno provukao loptu kroz noge Estoncu, onda je Perišić maestralno istu tu loptu proslijedio Kaliniću, da bi je Kalinić maestralno gurnuo u gol. Njih trojica k’o ona trojica na Hektorovićevoj barci. Taman da kamere uhvate smiješak zadovoljnog ministra sporta, prosvjete, školstva, svega i svačega – Željka Jovanovića. Zadovoljan osmijeh, dakako, jer kakav je to samo bio dan! Prvo te zovu maturanti, izluđeni pitanjima iz hrvatskog na državnoj maturi, onda se narugaš profesorima, onima koji su maturu slagali, pa srušiš i ono malo preostala autoriteta onima koji su djecu učili, na kraju i ono malo samopoštovanja u onih koje si natjerao da sami rješavaju zadatke u ime provjere valjanosti testa. Dan taman da ga završiš u društvu Šukera i Mamića. Jer si Željko Jovanović, vrhovni autoritet svega zemaljskog, osim možda matičnoga SDP-a!

Zahvaljujući maturi, ministar je u jedan dan pokazao profesorima tko je gazda, a dječici tko im je najbolji prijatelj - tek da znaju to cijeniti kad se, danas sutra, nađu kraj glasačke kutije. Nije, doduše, da im je nešto puno promijenio ishod mature, ali ime je dao za pravo, a to je, u tim osjetljivim, formativnim godinama, masu važno. Samo, dok ministar marketinški djeluje i prčka po gomili svakojakih problema što ih je dobio u amanet, školstvo je takvo kakvo je, trulo uglavnom, zbog milijun nekih drugih problema u koje se ministar vjerojatno tako predano petljati neće. Neće, jer mu se garant čine banalnima, jer ne donose naslovnice i masovnu podršku, obljubljenost svekoliku. On će radije silom rušiti maturu. Da bi dogodine bilo isto, kaotično uglavnom, jer u kaosu ministri daju najbolje od sebe. Zapravo, zašto čekati dogodine kad je vruća linija legalizirana. Sezona zvanja je otvorena. Novo usijanje ministrova mobitela samo što nije počelo. Dovoljno će biti samo jedno ‘dvosmisleno’ pitanja iz fizike, matematike, kemije….