Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 4n
Sutra: 7° 7° 4n
21. studenoga 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Jeziva tišina

Jeziva tišina
Jeziva tišina
Autor:
Objavljeno: 24. rujan 2017. u 15:06 2017-09-24T15:06:01+02:00

U zemlji u kojoj ćemo se skoro veseliti samo u precizno određene datume, teško je kovati budućnost, onu dobru, normalnu

Na malom ekranu škola i to velika. Osnovna škola »Antun Mihanović« u Slavonskom Brodu. Kamera ulazi u jedan od razreda. Učenike ne vidiš nego s leđa. Učiteljica hoda lagano između klupa, da bi svako malo zastala kraj praznih stolica pa kazivala: »U ovoj klupi je sjedio Karlo koji je otišao iz ova škole prošle godine. Ovdje je sjedio David koji je otišao prije dvije godine s obitelji u Njemačku, a ovdje je sjedio Alen koji je otišao s roditeljima prije tri godine...« A onda drugi red klupa, i druge prazne školske stolice u kojim su sjedili do Lea, Josip, Aneta...

– Nemojte me pitati dokle ovo može doći, jer će trenutno doći do mojih suza - u kameru govori Jelena Kovre, učiteljica.

Vidiš da ne laže, da ne pretjeruje, jer dok govori te se oči uistinu pune suzama. Suze su tu neminovnost, gotovo pa svaki dan. Svaki dan netko ode, pa se rasplaču cijele obitelji zajedno s ravnateljicom i učiteljicama. Rasplaču, jer im se u inozemstvo i ne ide da se ne mora, da ne vjeruju iskreno kako im nema druge nego otići vani ne bi li osigurali budućnost svojoj djeci. Kuharice pričaju kako su nema davno dijelile 300 porcija za užinu. Sad ih dijele oko 150. U Brodsko-posavskoj županiji ove godine 672 učenika manje nego lani. Jezivo je, kaže Kovre, jeziva je ta tišina, jezivo je da tamo gdje bi trebalo biti 400 djece ima njih 260. »Ovo ide u toliko lošem smjeru da nitko od nas neće imati posla. Neće biti djece. Ako nema djece zašto država postoji, zašto radimo, zašto živimo«, čuješ kako se pita. Pitanje ostaje visjeti u zraku i nakon što je priča novinarke HRT-a Nataše Ledić Grgurić, ispričana za emisiju »Labirint«, završila. Pitanje je to na koji normalan neki svijet sve teže nalazi odgovora. Pa odlazi, iz Slavonije pogotovo.

Oni odlaze, a njih nije briga. Oni odlaze, a oni pojma nemaju. Oni odlaze, a mi zajedno s njima, mijenjamo kanal, pa se s Četvrtog gdje su zgurali sve što je iole problematično, leti na Prvi ili Drugi gdje je zabave, partizana i ustaša, Željke Markić i Ante Đapića koji bi ukidali manjinska prava. Ministar zdravstva Milan Kujundžić bi rado oporezivao korištenje mobitela, jer ništa pametnije za oporavak zdravstva smislio nije. Kaže, porez je to na luksuz. Prije će biti da je na zdravu pamet. Pločica i krede. Tamo bi da se vratimo. Ako neće on, hoće nešto što se zove UHBDR91. Udruga je to, braniteljska, koja je tražila da »Noć kazališta« odgodi, da je ne bude treće subote u studenom kako je običaj ima osam godina i to u deset europskih država jer datum ove godine pada na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Branitelji ove udruge, ako ne i samo njihov predsjednik Mladen Pavković koji naokolo priopćenja šalje, poručuju da na takav dan nema mjesta veselju, smijehu, a kamo li predstavama čiji će autori bit - zna Pavković - i gdjekoji srbijanski pisac. I oni koji vode »Noć kazališta« su ga poslušali, pa sve odgodili. Kapitulirala je zdrava pamet, još jednom popustila i dopustila da se grubo ulazi u prostor ljudskih sloboda. A za njih se ginulo, za slobodu svake vrste, za veselje, smijeh, dobar neki život. Ne za tišinu.

Jeziva je ta tišina, taj manjak one zdrave đačke buke, kazuje učiteljica u emisiji koju su bacili na Četvrti program javnog servisa da je nitko ne glada. Ako se ne vidi, valjda ni ne postoji ta škola u Slavonskom Brodu. Ma, ima snimka, ima načina, ima ljute potrebe da se prilog pušta svako malo i ministru zdravstva, i Pavkoviću, i Đapiću, i Markić, svima redom. U zemlji u kojoj ćemo se skoro veseliti samo u precizno određene datume, teško je kovati budućnost, onu dobru, normalnu.

– Bojim se da ako se ljudi ne probude i ne priključe nekakvom buđenju svijesti, da će ići sve gore i gore dok naprosto svi ne iselimo i ne ostanu samo djedovi i bake koji plaču nad svojim poljima, kućama i zemljom jer ih nemaju kome ostaviti - veli jedna od učiteljica.

Gore je već. Svi smo mi, ionako, samo matica iseljenika.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka