Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 1
Sutra: 28° 28° 1
20. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Istanbulska, ili gdje ćeš biti 2050.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 25. ožujak 2018. u 20:25 2018-03-25T20:25:25+02:00

Valja ratificirati Konvenciju i krenuti dalje, da nas zakopane u stoljeću sedmom ta 2050. ne dočeka nespremne

Na Prvom programu HRT-a katkad puste i razuman neki znanstveno popularan film. Nema koji dan na programu emisija »Snovi o budućnosti: hrana budućnosti«, a u njoj priča o tome na što će nam hrana sličiti 2050. godine. Uglavnom, nije baš da će spomenute godine na tanjur dolaziti kapsule u koje je neki zloćudan um nagurao šunku, ali bi se lako moglo dogoditi da za vlastito dobro i spas planeta na tanjur dobijemo meso koje smo proizveli od zelene mahunarke. Vidiš šniclu, osjećaš je, a ono »lažnjak«, šnicla koja nije rasla u štali nego na tratini, pa su je vješte ruke pretvorile u »mesni« zalogaj. A ako može šnicla, može i mesna okruglica. Pače, kuhar u vegetarijanskoj mesnici koja već radi i djeluje tamo negdje na sjeveru Europe, veli kako je na natjecanje mesnih okruglica, polpeta, poslao i svoju vegetarijansku. Šest mesara nije prepoznalo razliku, a tek je guglanje ukazalo stručnom žiriju na činjenicu da im se među mesne okruglice ugurala biljna. Pa je nastala panika. Jer, što će svijet reći. Na koncu, nije se imalo kud nego biljnu pripustiti u društvo mesnih sestrica da bi ta biljna u konačnom poretku bila kvalitetom treća! Je li se svijet promijenio zbog toga!? Dakako da nije. Štoviše, nikog nije bilo da na noge diže puk i započne taj križarski rat protiv svega biljnoga što se mesom pretvara.

Ima međutim javni servis i drugih uradaka, onih gdje umjesto znanstvenika koji promišljaju budućnost o budućnosti pričaju nevježe svake vrste zastupajući pritom svoje uskotračno gledanje na svijet. Uskotračno, jer što su tračnice starije i uže, to će oni brže do oživotvorenja svojih politikantskih mokrih snova. Dakako, ne bi li shizofrenost aktualnog trenutka bila dovedena do usijanja, eto nam na izravnoj vezi i žestokog protivnika Istanbulske konvencije koji objašnjava do kuda će nas sve dovesti to s rodom i spolom. Od svega izgovorenog u pameti ostade tek velika njegova bojazan da će se naći muškaraca koji se osjećaju kao žene, pa će onda kao žene zaigrati, recimo, rukomet ženski. I onda, dakako, njihova ekipa pobjeđuje. A to, dakako, nije dobro ni za koga osim za pobjedničku ekipu. Pritom se pozvao i na jedan jedini već postojeći slučaj gdje je rukometaš postao rukometašica.

Jest, bogohulno je sve što nam se događa s Istanbulskom konvencijom svoditi na rukomet i mesne okruglice, ali na žalost upravo u to se pretvorila priča kojoj ne možeš pobjeći sve i da hoćeš. Možeš samo pokušati ignorirati je. Možeš upozoravati da se iza brda valjaju Rusi koji su se vratili u Agrokor, ili pak na novo odijelo mirovinske reforme zbog koje ćemo crknuti od posla prije nego prvu penziju primimo. Možeš se pokušati pohvaliti lijepom činjenicom da je Biljana Borzan zaslužila nagradu »Europski građanin«, s pravom i na osnovi svoga dobro promišljenog i korisnog djelovanja. Ili možeš upozoravati kako su nas i prijepori naši na rubu pameti doveli do toga da Josip Šarić za potrebe Al Jazzere ode u Irsku, pa razgovara s našim ljudima i vrati se kući s prilogom u kojem čovjek mudar neki kazuje da su vani otišli oni koji još imaju želje graditi neko društvo za život, dok su doma, u Hrvatskoj ostali oni koji su se predali. Ali, što god radili zadnjih tjedana, pobjeći konvenciji ne možeš. Jer, ne daju. Istanbulska konvencija je bila, a valjda nakon što je usvojimo više biti neće, podloga taman takva da agresivan živalj pomisli kako je legitimno skakati u prsa onima koji se ne boje rukometašice koja je do jučer bila rukometaš, ni polpete koja nije od mesa. Na žalost, konvencija je bila i lijep okidač da se po tko zna koji put vidi kako se uporno vraćamo unatrag, valjda od onog trena kad je Ivo Sanader poručio da je njegova dionica završila. Konvencija je bila i nova prigoda da se i opet razdani kako spomen na ognjište djedova i pradjedova ne mora biti tek romantična uspomena, nego, avaj, istinska politička i svjetonazorska platforma koja, kuku, ima i svoje poklonike.

Nego, nasip zagrebački, makar može biti bilo koje šetalište kućnih ljubimaca. Dva lika, igrom slučaja, jedan do drugog. U životu nisu ni o čemu pričali nego gdjekoju o psima, poštujući pritom činjenicu da se jednom priča više, a drugom manje. Ovaj put, međutim, situacija neka druga.

– Niste mi nešto od volje? – reče onaj koji inače priča više.

I tad krene. Krene priča o malom obrtu i vlasniku mu koji je bio uvjeren da ako išta tu valja onda valja radna atmosfera i međusobno poštivanje. Ljudi unutra odasvud, narječja svih, godina svih. Sve idila dok mladi vlasnik nije odlučio ponuditi posao jednoj od izbjeglih duša što traži mira daleko do kuće. I radila je žena iz nama daleke zemlje sjajno, prije nego je administracija naša i braća njena te nepisani zakoni što ih nije uspjela ostaviti daleko od sebe, nisu odveli dalje. A kako je ona pošla dalje, tako se jedna od članica kolektiva usudila kazati kako je i bolje jer je ionako nekako čudno mirisala!?! Taj tren mladi vlasnik malog obrta se slomio. Sva u što je vjerovao taj je tren došlo na kušnju, raspalo se. Kako nije vidio, osjetio, kako se dao zavarati vjerovanjem da smo svi ljudi od krvi i mesa koje u današnje ovo doba ne može i ne smije dijeliti ama ništa.

– I onda dođem doma, a pred zgradom me zaustavi susjed da me pita kakva je moj stav o konvenciji i idem li u crkvu – priča on ojađen.

S druge strane zato LiDraNo, priredba koja je tko zna kojim čudom još živa, susret učenika u državi koji pišu sjajne literarne i novinarske radove, snimaju radio emisije, bave se scenskom umjetnošću. Pa se tri dana druže i vraćaju kući puni dojmova ponajprije u čudu jer sad imaju prijatelje iz Cerne, Vinkovaca, Rijeke, jer su upoznali momke i cure koji su isti posve, satkani od istih tinejdžerskih probleme i posve cijepljeni od bulažnjenja o tome kako će muškarci nahrupiti u ženske zahode čim Sabor amenuje konvenciju.

I zgoda s nasipa i druženje učenika literata dio su ove priče o Istanbulskoj konvenciji, dokaz da nam sve to nije trebalo, da svijet ide naprijed dok mi, neki od nas, dvoje vrijede li muškarci i žene isto, dok se, neki od nas, boje da će u pitanje doći opstojnost zato jer netko ima pravo kazati kako se osjeća. Pa će Plenković disciplinirati HDZ, u političkom neznanju bauljati SDP, mahati trobojnicama pokreti za život, kočoperiti se biskupi, špijunirati susjedi... A sve zato jer još uvijek nismo društvo čvrstih temelja u koje bi klinci čista srca mogli vjerovati. I možda je i zato jer oni koji bi zdrave temelje gradili odoše, a ostadoše oni koji su se pomalo predali. A nije doba za predaju, baš kao što je u krivu bio svatko tko je naivno mislio da ovoj temi konvencije može pobjeći. Ne može. Zato je valja ratificirati i krenuti dalje, da nas zakopane u stoljeću sedmom ta 2050. ne dočeka posve nespremne.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila