Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 4n
Sutra: 11° 11° 4n
15. studenoga 2018.
NA KRAJU KRAJEVA Siniše Pavića

blog Hrvatska do Islanda

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 3. srpanj 2016. u 10:23 2016-07-03T10:23:00+02:00

Kako se ono veli, bolje se rodit bez one stvari nego bez sreće. Dobro, nije baš tolika nesreća potrošit dva, tri dana starog godišnjeg, ali i nije neka sreća kad naletiš u malu valu svog djetinjstva po tko zna koje ljeto za redom i po tko zna koji put nanovo shvatiš kako je život – u maloj vali – miljama daleko od života što nas vreba iz dnevnog tiska, s malih ekrana, iz velikih gradova.

Nije neka sreća kad ti se posjet dogodi u trenu kad se raspada Vlada, dogodi Berexit, pojavi Plenković, igra Hrvatska nogometna reprezentacija i sve tako i sve tome slično. Nije neka sreća kad siluješ priču k'o neki sveznalica, a s druge strane odgovor češće ne dobiješ nego dobiješ, taman da se sjetiš koliko je genijalna bila ona stara nekadašnjeg centarfora Hajduka Mate Baturine kad reče – dikod uđe, a dikod ne uđe. E pa, starci u maloj vali, oni koji su za život zarađivali u trlišu i cokulama, radnoj kuti i borosanama, na malo što su se kačili koja god tema da je bila na stolu. Zato je tim vrjednije bilo kad je stara na spomen Brexita, na televizijsko tumačenje da su za odluku Britanije da se odcijepi od EU-a najzaslužniji stariji i slabo obrazovani, oni koji ne žive u velikim gradovima već po britanskim 'pustopoljinama', samo frknula pa rekla – to je ko u nas, to je ko kad su u nas izbori! U daljnju se raspravu nije dala navuć, ali sve se čini kako je mislila na HDZ. Makar, nije jamačno ništa manje mislila ni na SDP. Mislila je na činjenicu da malo tko dalje od nosa vidi, pa dok s jedne strane u prvom većem mjestu do male vale niče novi gradski trg da se na njemu posiju novi stolci novih restorana s jednom te istom ponudom, do male vale još uvijek nije stigla voda makar su se kojekakva učešća, novci svake vrste odavno davali. Kad ti je prostor političkog djelovanja onaj kojeg okom vidiš i ništa iza toga, onda i nije čudo da se vazda nanovo iznenade rezultati. Jer, iza uglancana trga vazda ima prostor kojim se ne bavi nitko, ljudi kojima se ne obraća nitko, narod koji ako nije HDZ-ov jer je tako još pokojni dida odlučio, ne može nego razmišljat o kojekakvim mostovima kad su ti jedini u stanju 'tajno' sastančenje održati ni manje ni viša nego u Zadvarju. Djeluj lokalno da bi globalno bilo išta. Ako su Britanci to smetnuli s uma, nije se našim birokratima ni za čudit.

Što je u igri?

A onda, kad je već tako, nije se ni za čuditi činjenici da u u maloj vali Andrej Plenković ne stoji ponajbolje. Ne doživljava ga nitko, ili ga doživljava tek kao čovjeka koji se sa zlatnom kašikom rodio baš kao i njegov kolega Milanović, taman da da osim svehrvatske uljudbe i opet ne dobijemo ništa. Koliko se u čas zaboravilo da je HDZ ikada imao Tomislava Karmarka, toliko se njegova izvjesnog nasljednika još uvijek nije doživjelo ni malo ozbiljno, osim što im je svojom elegancijom u pamet prizvao Sanadera. Doduše, nije stanovništvo male vale ni u prilici trčati za Plenkovićem da mu se unaprijed umili ne bi li sutra dobili kakvu mrvicu sa stola, nije to velegrada da mu se unaprijed klanjanju profesionalni štovatelji svakog gazde a sve u ime vlastita opstanka i sinekura, ali i da su bliže dojam je da impresionirani ne bi bili. Uglavnom, ni to nije bila neka teme makar se čovjeku slika konstantno vrtjela što na ekranu, što u novinama.

Nije politika unutarnja, nije vanjska, je li onda lopta u igri!? Hrvatska igra. Stari oblači dres!? Nije nikad ranije. Ne da mu se niti govoriti o ljudima iz svečane lože niti o onima koji bacaju baklje na travnjak. On bi samo o nogometu. On bi da Strinić ne bude uvijek dežurni krivac za sve, on bi da je u TV servisera makar više hrabrosti, on bi da igra Kalinić jer je rodom tu blizu, naš momak. On bi da sudaca dijeli žute za ta gaženja. On bi da zabijemo pa da ima razloga i za popit čašu piva i za skočit na noge. Odavno nije imao zašto poskočit od veselje. Odavno mu već ide na živce ta tišina koja pritišće malu valu i kad u nju stotine turista nahrupi. Razbite je, makar kakvim golom, za njega bi bio spas. Na tren osjetiti onaj neki valjan naboj kojeg osjetio nije valjda od zadnjeg škverskog porinuća kojem je nazočio, bilo bi ravno ozdravljenju. Samo, kad previše želiš dogodi se Portugala. A to hoće reći da ni balun nije bio neka tema.

Tema je tako, u malim valama naših života, samo jedna.

– Pošto su vama trešnje?

– 35 kuna!

– 35!?

– Za manje ih, rode, ovdje nećeš nać!

Kilo trešanja, navodno talijanskih jer naše nisu te izrazito tamne nijanse, 35 jebenih kuna. I to ne u sred velikog turističkog grada, već na maloj kvartovskoj tržnici. Čast Plenkoviću, Karmarku, Brkiću, čast ekipi iz Zadvarja i onima s Iblerova trga, čast balunu i državi koja pleše kako Mamić kaže, ma te trešnje su jedina tema. Na žalost. Kad to prestane biti temom, kad netko pametan shvati da ima živa svijeta i dalje Trga bana Jelačića, kad netko makar pokuša stvoriti uvjete za život u kojem će se narod moć i htjet valjano i aktivno uvući u kreiranje ovog što živimo, tek tad će ovo bit uređena država. Do tad, navalite na trešnje od 35 kuna.

Pod staklenim zvonom

Elem, i koji dan u maloj vali dokazao je da netko tu živi pod staklenim zvonom, pri čemu je posve svejedno jesu li to oni što bivstvuju na Markovu trgu, ili oni koji su zapeli u maloj vali. I da, tajmnig je sve. Jer da se u malu valu ostalo još malo dogodio bi se i Island, i sestra, pardon ministrica Bernardica Juretić. Ministrica koja na potencijalni sukob interesa odgovora 'priznanjem' kako nije radila za zemaljsku već za nebesku nagradu, a usput spominje otkaza za »dobru dušu« koja je na potencijalni sukob interesa ukazala. Svega je u njenom blogerskom obraćanju, i Boga, i Majke Božje i Duha Svetoga. Taman da se mati prekrsti lijevom i zakoluta očima, onako kako je zakolutala kad su je suočili s navijačkom slikom predsjednice naše sve u kockastom k'o da je navijačica a ne predsjednica. Ali, Island, e Island, onaj što razbija nogometnu velesilu zvanu Engleska, to je druga priča. Priča o nogometu što ga igraju i stomatolozi, i radnici s benzinskih crpki, priče o otoku odnosno državi u kojoj je pučanstvo odlučilo kreirati svoju zajednicu najbolje što znaju i najbolje za svih. Jest, ima ih taman toliko malo da se stignu svi sjesti za stol prije donošenje kakvih odluka. Ali, k'o da je nas puno više!?

Pred polufinale Europskog prvenstva u nogometu, zazvonio je mobitel. Mati javlja kako je ćaća našo komad plave tkanine koju kani prebacit preko leđa kad Island istrči na teren protiv Francuske. Izgubili, ili dobili, on je na dobitku. Jer, eto mu zemlje za koju će se uhvatit poput utopljenika, živa dokaza da je moglo sve, da može sve i mrvu drugačije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka