Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 6
Sutra: 7° 7° 6
19. prosinca 2018.
NA KRAJU KRAJEVA Siniše PAVIĆA

blog Glava u botunu

Glava u botunu
Glava u botunu
Autor:
Objavljeno: 7. siječanj 2018. u 14:41 2018-01-07T14:41:55+01:00

Subota je, 6. siječnja. Ni puni tjedan nije prošao otkad smo zakoračili u Novu godinu. Netko je to učinio pun optimizma, odlučna da okrene brigu na veselje kako to moderni učitelji od života, gurui svekoliki, i savjetuju. Pri tom se prvih šest dana 2018. iskoristilo i za kakav dobra detoks zelenilom, dubinsko zagledanje u vlastitu nutrinu kako bi se spoznalo samoga sebe i u čas poradilo na remontu, a ni gdjekoja novogodišnja odluka nije tu na odmet. Drugi su u novu godinu ušli zeru nevoljnije, uvjereni da gore ne može, ili skloni vapaju da nova bude gora svima, a ne samo njima. Kakogod, tu smo gdje smo, subota je 6. siječnja. A u tih šest dana dogodilo nas je manje više ovo.

Šef oporbe rado bi stranku digao s poda na stranačkom motivacijskom druženju u Ogulinu. Novine pišu o nevoljkosti članstva da se pozivu odazove. Ne bi u Ogulin ni oni koji su za šefa, ni oni koji su protiv. Ne čini im se izgledno to da se budućnost kuje u gradu bajki. No, drugi je tu jedan detalj sitan bitan, kako za ocjenu stanja, tako i za ocjenu daljnjeg djelovanja oporbe. Ogulin je osim po bajkama i Ivani Brlić Mažuranić poznat i po kupusu, zelju, onom kiselom. Ako se pak zna da je baš kiselo zelje bilo omiljenom igračkom oporbenog vođe, glavno oružje u njegovoj nesmiljenoj kritici vladajućih, onda je jasno da od uskrsnuća posrnula SDP-a nema ništa. Jer, smiješno je, u startu, i osuđeno na propast, koliko god kupus voljeli.

Oporbo smo dakle, lako riješili. No, što nam je s vladajućima!? Oni imaju Tomislava Karamarka koji bi se vratio u politiku i imaju Darka Milinovića koji bi uzašao na vrh planine za HDZ, ako treba i samo da hoće. A neće. Neće, jer su mimo njegova odabra, odnosno odabira ličkog HDZ-a, iz središnjice odlučili na čelo nacionalnog parka Plitvička jezera staviti svoga čovjeka. I doktor Dado je načisto podivljao. Ima i pravo! K'o da ih je sto koji su se u lance vezivali, ili se dali slikati goli do pasa sve u ime promidžbe vlastite, najmilije, stranke. Neće njemu neki kvazi HDZ-ovci krojiti sudbinu, poručio je otprilike Milinović. Lijepa je to polemika tko je kvazi, a tko je original pa još HDZ-ovac. Lijepo je dobro i zabavno svaki put kad HDZ-ovci jedni drugima broje krvna zrnca, važu čija je članska iskaznica starija, seciraju tko je češće sjedio s desna ocu. A lijepo je, odnosno bilo bi lijepo, da ovaj narod vidi i shvati na ovom ličkom primjeru i to kako sve te odredbe, svih tih natječaja za važne neke poslove u ovoj zemlji, mogu okačiti mačku za rep, ili o rever svoga kaputića umjesto stranačke iskaznice. To kako se javnost zabavila analizom hoće li biti raskola u HDZ-u kad središnjica ličkoj podružnici 'nameće' ravnatelja tvornice novca na Plitvicama, a da se više nitko ne pita je li normalno da šef Nacionalnog parka ultimativno mora biti HDZ-ovca makar se nigdje u natječaju to ne traži, samo govori da smo se kao pravi tovari tovar na batine odavno navikli. Sve se čini kako su svaku nadu u pobjedu stručnosti nad stranačkim haljetkom u nas odavno svi ostavili negdje po putu u svijetlu nam demokraciju. Pa nam je normalno, normalnije nego da se u HDZ vrati Tomislav Karamarko.

Ima toga još. Ako se pita Ružu Tomašić i Petar Janjića Tromblona, eto nas pred vratima zaljevskoga rata. Dobro, zaljev je mali Piranski, ali svejedno. Kad u valu uplovi 40 čamčića Tromblonovih, onih privedenih sa Dunava i Save, razbježat će se slovenska obalna straža kojekuda. Janjić se barem junači s Trga bana Jelačića, dok EU parlamentarka progovara vrag bi ga znao otkud. Da plinske boce znaju plivati i da more šatore ne nosi naokolo, odavno bi to bilo riješeno, a možda bi i Predsjednica navratila u goste. Ovako, nije Janjiću ostalo ništa drugo nego da premijeru da 72 sata da učini svoje, ili će čamci put Savudrije. I onda gledaš savudrijske ribare kako skrušeno poručuju Janjiću da se znaju oni branit i sami i da su to odavno dokazali. Što je Istra kontra Slavonije, Zagreb kontra Dalmacije, Međimurje kontra krajnjeg juga. A premijer ni da pisne. To je, sada je već posve jasno, taktika. Kad branitelji progovore, kad traže štogod, premijer ni da pisne. I bolje, jer ne valja vraga potezati za rep sada kad se priča da se vraća Tomislav Karamarko.

A baš kao da sve spomenuto nije dovoljno, još uvijek se vrati priča i s onim nazovi vjeroučiteljem kojeg je hrabro momče snimili kako poziva na nasilje i mržnju. Snimka nije dokaza. Roditelji ne daju djeci da svjedoče. Klinci koji se usude primjetiti da je van pameti u učionici, baš kao i mimo nje, sijati mržnju, od svojih vršnjaka bivaju grubo vrijeđani. Mržnja generira mržnju. Sad bi oni koji su slušali vjeronauk nabijali na kolac one koji u nabijanju na kolac ne vide ništa dobra. A roditelji!? Boje se ili crkve, ili što će selo reći, ili su se zagledali u one nazovi natječaje za posao pa procijenile da je u ime kakve takve sitosti lakše i pametnije zgazit komad čovjeka u sebe. I nije im se, na žalost, za čuditi. Za čuditi je se hrabrosti klinca koji je snimio govor mržnje. Takvi u nas vazda na koncu, da prostite, najebu. Takvima društvo ne skače u pomoć čak i kad se čini da je na njihovoj strani. To društvo radije će tražiti zabranu slikovnice duginih boja, nego tražiti načina da se pomogne djeci kojoj je loš čovjek trajno obilježio mladost.

Šest dana je nama bilo dovoljno za sve spomenuto; za pozivanje na rat, za HDZ-ove natječaje, za mržnju koja se sije u učionicama, za ogulinski debakl, za premijersku šutnju, za strah od povratka Karamarka… A mi bi sretnu Novu godinu, ili drugačiju ako se ikako može. Na sreću, ostaje društvu koje nas vodi sretna okolnost da je bezumlje očito svjetski neki trend. Donalda Trump, predsjednik Amerike, tako je onom svom sjevernokorejskom kolegi poručio kako i on ima gumb, botun, dugme nuklearno. Pače, poručio je Trump kolegi i to kako je njegovo dugme mnogo veće, moćnije pa još i radi! I to je to! Sva sreća i nesreća aktualnog nam trenutka stala je u to prapovijesno odmjeravanje koje stremi utvrditi - čiji je veći i djelatniji! Ako može bijeli svijet tako, možemo i mi. Ako treba uzać' bos na brdo da se dokaže čiji je gumb veći, uzać' će se. Glava nije u balunu, već u botunu. Sretna nam stoga i ova godina junačkog mjerkanja i odmjeravanja snaga. Za drugo, ako je suditi po prvih šest dana siječnja, ionako teško da smo sposobni.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka