Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
22. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Gdje smo, kako smo

Ilustracija Ivo Cagalj / PIXSELL
Ilustracija Ivo Cagalj / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 29. siječanj 2017. u 9:48 2017-01-29T09:48:29+01:00

Dok su aspiranti na kojekakve pozicije u velikodušno im danom prostoru širili demagogiju, Barbara Matejčić je na Trojci govorila o potrebi da se bude čovjekom

Nije to urbana legenda, makar bi lako mogla biti. Nije legenda samo zato jer je premalo vremena prošlo otkada se dogodilo, pa da legenda bude. Ma, rado se priča zgoda iz one jedne zagrebačke osnovne škole što se onomad dogodila na satu glazbenog.

Elem, klinci što ni do petog razreda još nisu dobacili i razrednik koji im je rekao da na satu glazbenog pjevaju što god tko hoće. Neki se zasramili, neki odbili, a kad se činilo da će plemenita ideja završiti debaklom, začula se grleno ona neka Mišina! Ljudstvo se, dok priča, tek spori je li bilo »drugi joj raspliće kosu«, ili se »odvodilo na vjenčanje« ili je »na njenoj ruci prsten«, ali zato svi pamte kako je zapjevao maleni Rom, onaj od njih troje ili četvero braće i sestra koji su pohađali tu školu zagrebačku. Deset mu godina, a pjeva k’o veliki, taman da kraj sata dočekaju klinci sa smješkom na licu. Jer, klinci su klinci, otvorena srca, mali a veliki ljudi, barem dok ih stariji neki svijet ne indoktrinira. Pa se druže, vole, poštuju, pomažu, jer su »samo« djeca. Pa misle kako će tako kako je bilo na satu glazbenog biti za vazda, uvijek, bezbrižno i lako. A onda, tu negdje u doba kada je Andrej Plenković hvalio sto dana svoje vlade, eto ti informacije kako je čitava obitelj malenog pjevača odlučila poći u Njemačku. Od njih četvero, jedan je završio osnovnu školu. Drugi!? Tko zna, tko zna hoće li školovanja u Njemačkoj biti. Ma će im, možda, biti lakše.

S lakoćom

Sve se nekako, na čas, posložilo, barem na malim ekranima. Kod Petra Štefanića na N1 televiziji gostovao je Robert Pauletić, Mostov čovjek za gradonačelnika Splita, Milan Bandić došao je u goste Tihomiru Dujmoviću na HTV, a u Otvorenom istog tog javnog servisa sjeli su za stol što HSS-ovci, što SDP-ovci da pojasne svijetu ima li u njih frakcija i stranačke demokracije, ili nema. Mazohistički možda i jest, ali je teško odoljeti pa ignorirati. Teško je odoljeti pa ne gledati kako Pauletić svako malo baci pogled prema kameri, ne bi li pokazao šeretski smješak te demonstrirao s kojom lakoćom sjeda pred novinare. Novinare, one koji su u pravilu ili krivo čuli, ili krivo citirali, ili krivo razumjeli, a nije nemoguće da je u njih i jala te zle namjere. Zato je sve što donosi njegov gradonačelnički manadat, onaj u kojeg ne sumnja, Misir. Mogao je Štefanić navaljivati koliko mu drago, ma u tih sat vremena i nije se moglo bog zna što čuti. Ali, lijepe su bile rečenice koje su hvalile pojavu Mosta i relativizirale svako Mostovo odustajanje od svekolike pravde i poštenja što su ih tako gorljivo zagovarali, recimo kad se kumovima posao daje. Baš kao u slučaju ministra znanosti, sve su to sitnice koje za cilj imaju samo destabilizaciju, Mosta dakako, a onda i Vlade dakako. Pa se sitnicama u zube ne gleda.

Kod Dujmovića je bilo tek mrvu drugačije. Ima taj Bandić utakmica u nogama. Čak i onda kad lucidno kaže Dujmoviću »sada ću vam reći nešto u offu«, makar zna da ga gleda na tisuće gledatelja taman da off bude javna tajna, ne znaš je li se Bandić s nama šali, ili mu se omaklo. Da nisam gradonačelnik mogao bi biti taksist, veli Bandića uz napomenu da je nema koji dan na Jakuševcu u dobrih Jakuševčana probao kobasicu od ove godine. Dujmović za to vrijeme posve netelevizično naslanja glavu na dlan desne ruke dok u lijevoj vrti olovku. Dosadno mu je, reklo bi se. Kao da tek odrađuje neku šihtu, tko zna zašto i tko zna radi čega. Zanima li na koncu ikoga van metropole hoće li tramvajska karta biti četiri kune, ili ne. Ali, sto dana je do lokalnih izbora i nikad nije rano da se s kampanjom krene. A onda, u finišu, eto inicijative da se Trgu maršala Tita mijenja ime. Dujmović bi. Bandić ne bi. Samo, nema tu previše vatre kako bi se očekivalo. Bi, ne bi, odjava. Njih dva zadovoljni. Možda i nije tu nitko rekao ništa, ma imidž se pegla, vlastiti inetres ispunjava, a magarac k’o gleda.

Bez najave

Gledati Otvoreno nakon svega, uistinu je bio podvig. Možda je trebalo odustati onog trena kada je Mislav Togonal kazao da je i HDZ zvao da govori o frakcijama unutar vlastitih redova, ali se nisu odazvali. Govorio je zato, u prilogu prije studijske rasprave, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović. I bome, da čovjek ne zna za njegove ministarske radove i nakane, rekao bi da mudro zbori. Ruši li se Bernardić, što radi sa strankom Beljak, ima li HDZ svoju desnicu, valja li slijepo slušati stranačkog vođu ili ne!? Jest baš, sve teme od širokog javnog intresa, sve gosti koji imaju što reći. I sve izreklamirano i najavljeno unaprijed da ne bi tko zaboravio da mu je gledati.

Gostovanje Barbare Matejčić, slobodne novinarke i spisateljice na Trećem programu HRT-a u emisiji Jelene Jindre, nije praktički najavio nitko. A šteta je. Jer, dok su političari od formata, aspiranti na kojekakve pozicije u velikodušno im danom prostoru širili demagogiju koja bi njima i samo njima trebala priskrbiti gdjekoji mandat, Matejčić je na Trojci govorila o potrebi da se bude čovjekom, o potrebi da se uspostavi sustav koji će brinutu o ljudima. Govorila je o društvu koje će biti čovječnije. Govorila je o ljudima koje malo tko pita – Kako ste? Ona je to učinila, uronila u živote drugih, onih što smo ih učinili oštećenima i poniženima, ma oni se ne daju pa su društvu samo smetnja. Jest, pisalo se o njenoj knjizi već i na ovim stranicama, ali je Jindra povukla pravi potez kada je poželjela pričat još. Ima tema o kojima treba pričati vazda nanovo, dokle god ne dobiju bolji televizijski termin i bolji društveni tretman, barem bolji od onog što su ga dobili Pauletić, Dujmović, Bandić. Jer, ono o čemu piše i govori, ono što radi Matejčić je važnije, baš kao što je važno svako malo čuti da ima ljudi koji su umjesto vlastite komocije odlučili krčiti drugačije pute, makar sami bili, i biti glas onih koji itekako imaju što za reći. Važno je znati da ih ima, i jednih i drugih.

U svojoj knjizi Matejčić ima i priču o djevojčici, djevojci Bojani, Romkinji iz zadnje klupe. Priču o problemima što ih ima dok se pokušava školovati, priču o činjenici da nam startne pozicije nisu svima iste, niti su nam šanse za uspjeh svima iste. Ni Pauletić, ni Bandić, ni društvo iz Otvorenog o tome pričali nisu. Dan poslije premijer se naokolo hvalio sa sto dana svoje vlade. Sve se čini da onu priču o dječaku što na satu glazbenog pjeva Mišu, nije čuo. Sve se čini da ne zna ni za obitelj koja seli u Njemačku. Sve se čini da je Treći program preskočio kada ga je trebao gledati. Sve se čini da su ga novinari, umjesto svih tih obljetničkih analiza, trebali samo pitati – kako ste?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila