Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
26. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Finsko i manjinsko

Snimio Sergej DRECHSLER
Snimio Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 2. listopad 2016. u 13:33 2016-10-02T13:33:00+02:00

Ima Finska  6,6 posto manjina kojima daje samo jedno zagarantirano zastupničko mjesto, ali ima Finska i recimo školstvo najbolje na svijetu koje stvara pametnu neku čeljad koja o manjinama i većinama nema zašto razmišljati

Bilo je to doba ljuta socijalizma. Onog »najgoreg« od kojeg smo silom pobjegli. Saša je, sada to njegovi prijatelji iz razreda znaju, bio hiperaktivno dijete. Nije taj mogao za školskog sata sjediti mirno svih 45 minuta ni da su ga za stolac vezali. U pola profesoričine rečenice o prirodi i društvu, on bi se dignuo sa stolca pa šetnja po razredu. A bistar um, samo mu se na trenutke šeta. S Igorom je bilo drugačije. Roditelji gluhonijemi, on na ulici od malena. Motori, cigare, sitne krađe iz kvartovskog dućana.

Škola!? Važna mu taman toliko da je dvaput pao razred. I Saša i Igor svojim su učiteljicama opako išli na živce. Druge nije bilo nego ih prebaciti u »b« razred. Jer, tamo je učiteljica bila ona i tamo su klinci bili oni koji su znali da ih ima i drugih i drugačijih. Jest, nije baš Igor svima bio uvijek po volji, ali kad jednom uvjeriš djecu da nema tu neke razlike među svm tim goluždravcima u kutama, onda stvar nekako ide. Obojica su završili školu, obojica krenula u život dalje. Gdjekad se čuje da nisu najgori na svijetu ispali.

Pupovčev vapaj

Doba je ljuta kapitalizma. Ovog »najgoreg«, našeg, u kojeg smo silom hrlili. A tamo i razred jedne osnovne škole i u njemu, među svim tim malim glavama, dječak koji ima autizam. Priča kaže da ima potrebu potrčati po učionici, a onda se brzo umori pa mora malo leći. Njegove male kolege stoga su se, zajedno s učiteljicom, dogovorile da svi budu tiho i u tišini dok njihov mali prijatelj mrvu ne odspava. Pa crtaju, ili nešto pišu bez riječi. Nije im nego sedam godina, tek su u život krenuli, a nemaju nikakvih problema s tim da odvoje komadić svoga vremana da mališanu bude bolje, da se sami osjećaju bolje. Jer razlike među njima nema. Začudo, ni roditelji im nemaju problema s tim da im djeca od malena nauče kako se voli, kako se prihvaća, kako se ne diskriminira, kako je različito zapravo isto. Nije to u njih očito nikada bilo pitanje propisa, nego samo srca.

U sedmom razredu osnovne škole klinci uče, pače bubaju i o apsolutizmu, Povelji o pravima zahvaljući kojoj je enegleski parlament stekao pravo da sudjeluje u donošenju državnih odluka, o kmetovima i plamstvu, o prosvjetiteljima, o Deklaraciji o neovisnosti, o robovima, o pravima, o slobodi. Baz da ih itko uči nekako znaju što je prvo što krivo, što prijetvorno a što iskreno. Ne može se tu desiti da ne zafrkću kad pročitaju kako se politička prava ne daju ženama i kako je nekom uskraćena osobna sloboda, baš kao što ne može a da im se ne otme cerek kad pročitaju da je bilo careva koji su ukazima zabranjivali da se naokolo brade nose. Klincima su, bar se čini, sloboda i ravnopravnost ne samo važni nego nešto se podrazumjeva. Kad li se onda samo pokvarimo!?

U kom trenu nam osobno postane toliko prevažno da u svakom grmu ćutimo neprijatelje koji nema pametnija posla nego da nam krade neslućene mogućnosti vlastita probitka!?

U Hrvatskim šumama nema Srba, zavapio je SDSS-ov lider i saborski zastupnik Milorad Pupovac. I s pravom se našao u rubrici News Bara. Rečenica je idealna da je se sa svih strana dobro obrne, da se snime skečevi u kojima se po šumama Srbe traži. Sutradan je Pupovac krenuo objašnjavati što je to mislio, kazivao kako nije prirodno da nema predstavnika nacionalnih manjina koji sudjeluju u radu javnih poduzeća na javnim područjima na kojima su nacionalne manjine izrazito zastupljene. Opet je doduše zapeo baš za šume, no valjda dođe tako doba u čovjeka kad mu drveće biva izraziti milo. Ivica Puljak iz stranke Pametno reagirao je na na Pupovčeva vapaj da u državnim tvrtkama bude i predstavnika nacionalnih manjina na jedini razuman način, pitanjem kakve veze ima nacionalnost s upravljanjem javnim poduzećima!? Svuda bi trebali sjediti oni koji su za to najbolji, ne dvoji Puljak. I bi. Samo tako u nas nikada nije bilo, a i neće skoro. Neće dokle god nam se čini normalno da je prije znanja i stručnosti važnije sve drugo, recimo stranačka iskaznica. Jest, Pupovčevo zazivanje Srba po šumama bilo je iritantno i nepromišljeno. No, je li to dovoljno da se manjinska prava secira uzduž i poprijeko. Dakako da ne bi smjelo biti. A upravo se to događa.

Kuka i motika

Digla se kuka i motika u pravilu s desna, dok ljevica šuti. Em, ima previše tih manjinaca. Em, neće oni krojiti Hrvatima sudbinu. Em, traže svašta. Em, zastupnici su na osnovu bijedno malo glasova. Uglavnom ne valjaju i ne šute. Pače, broji se koliko koja manjina ima zagarantiranih zastupničkih mjesta u drugim državama Europe, pa se zaključuje kako ih ima malo ili ništa jer je tako pravo. Mora se znati tko je većina i tko je manjina, a onda se valjda mora dati toj većini pravo da po manjini jaše k’o što bi Glasnović po svakoj manjini jahao. A prijetvorno je to zbog mali milijun razloga, ne samo zbog onog izgubljenog osjećaja dječjeg za jednko i pravo. Prijetvorno je jer kritičari primjerice ne vide problem sa zastupnicima dijaspore, sa zastupnicima koji su također ušli u Sabor na osnovu malog broja glasova, s onima koji nisu sporni dokle god glas daju svome.

Prijetvorno je jer ako Pupovac zaziva Srbe u Hrvatskim šumama, što li tek radi recimo Most dok se nateže oko broja svojih ministara, doministara, potpredsjednika, supredsjednika. Jeste možda je zastupnika manjine i previše, a možda nam je samo politički trenutak takav da je najednom svaki zastupnički glas, na žalost, postao važan. Pa se trguje svu u šesnaest, pa je svatko svakom trn u oku, pa se svatko može tražiti nemoguće i dobiti nemoguće. Politika je u nas trgovina uglavnom. Potezati paralele s Finskom stoga je besmisleno. Jeste, ima Finska 6,6 posto manjina kojima daje samo jedno zagarantirano zastupničko mjesto, ali ima Finska i recimo školstvo najbolje na svijetu koje stvara pametnu neku čeljad koja o manjinama i većinama nema zašto razmišljati. Tamo si prvo stručan, a onda te ima u šumama. U nas je posve obrnuto, makar je put do »uspjeha« brži, ravno iz šume u fotelju.

Nema koji dan da su finski stručnjaci u Zagrebu objašnjavali koja je tajna njihova uspjeha u obrazovanju. Manje učenja, više mašte. Klinci sve to intutivno čine i u nas, danas kao i u ono vučje doba. Pitanje je samo kad to pokvarimo i zašto!?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka