Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 4n
Sutra: 13° 13° 4n
13. studenoga 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Država, a dućan

Snimio Denis LOVROVIĆ
Snimio Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 15. listopad 2017. u 8:12 2017-10-15T08:12:05+02:00

Sve nešto ozbiljno u državi koja će, evo sve se čini, gaće staviti na štap jer joj je jedan dućan propao. Država, a dućan!? Ako to nije za šegu, šalu, knjigu,  e onda što je i je li išta!?

Ahmed Burić Bure napisao je roman. Shvatio je valjda i on da nema u nas vajde s knjigama pjesama, esejima, ovim onim, već nisi ništa, a kamo li pisac, dok ne napišeš roman. Roman se zove »Tebi šega što se zovem Donald?«, a kad ga čovjek čita ne zna je li to ovaj sarajevski - jest sarajevski, ma je i zagrebački, riječki, mostarski, tršćanski, pariški, splitski.... - Goran Dragić od lijepe riječi, veze kako veze da monodramu od tog netko napravi, ili se to slučajno dogodilo.

Jer, ovo je roman koji se lako i rado i lijepo čita, ali se još ljepše i lakše sluša, baram kad ga Burić govori. Zapravo, knjiga je to priča, onih kratkih, šeretskih, uličnih i kafanskih, za koje ne znaš jesu li se ikada baš tako dogodile, ili je pripovjedač usput dodao nešto svog viđenja i skrivenih želja.

Ma, štogod da je, priče su to koje se obaviju nekako oko onog tko ih sluša, dokle god te pripovjedač ne privuče bliže sebi, taman toliko da ne može završiti sve to nego kakvim pićem za šankom. Knjiga je to onih priča koje se ne daju stjerati u zaborav. Kako ćeš stjerati u zaborav recimo onu koju je Burić ispričao nema koji dan u kafani na zagrebačkoj Trešnjevci, predstavlajući i knjigu i govorenje.

Otprilike priča kaže kako je godina, ako ne 1942. onda 1943., ratna u svakom slučaju. Glavni lik je Ramo kojem usred svega zazvoni telefon. S druge strane drug Tito! Kaže Tito Rami da ne ide dobro, da će sve, valjda sva ta revolucinarna antifašistička borba, otić' u tri lijepe materine, ako Ramo ne ode u Njemačku i ne ubije tog Hitlera. I Ramo što će, spakira se i ajmo. I dođe on u tu ulicu gdje obitelj Hitler živi. Vidi lijepo na ulaznim vratima piše ime i prezime, jer Njemačka je to, uređena država. Pozvoni, kad otvori mu - Eva Braun! Vidi ona Ramo je, pa ga pozove da uđe i da sjedne, da ostane na večeri. Popili oni i piće. Nije prošlo dugo, eto i Adolfa. Izvadi u to Eva pile pečeno na stol, a rat je pa je to pile veliko baš, prava gostoljubivost rezervirana za drage i važne ljude. Sjedoše, večeraše, svi nekako dobri prema Rami. U to i dječica krenuše oko stola, pile se pojelo i Rami dođe milo, žao nekako. I ne ubi HItlera. već se vrati kući neobavljena zadatka. Što je Rami Tito na ovo kazao, vrag će ga znat. Bit će ništa, kada sad naokolo zgodu priča, dal' on, dal' njegovi potomci, dal' ekipa koja je po putu priču pokupila pa je poslala dalje. Jer, dobre priče se šalju dalje. Samo, ima li ih više!? Dašta će nego ih biti, samo ih valja izvest.

Evo, recimo, od prije koji dan materijala. Sveti Otac Franjo, ili Frane, ovaj aktualni što ima velike uši k'o pokojni did Šimun, primio je u kratki posjet i delegaciju Primoštena. Na čelu delegacije dakako, načelnik općine Stipe Petrina.

Uz njega mladi vatrogasac, predsjednik DVD-a Primošten Josip Jadrijević. Svega su oni donijeli Svetom Ocu, makar im za ludo čudo nije palo na pamet da mu donesu i repliku one velike Gospe koja s brda povrh Primoštena u Italiju gleda.

Nije načelnik blesav, zna on, negdje u dubini duše, da previše kip sliči na figuru iz one dječje igre »Čovječe ne ljuti se«, ili tako što. Zato se odlučio za sliku Gospinu od primoštenske čipke. Mladi vatrogasac nije međutim ni trena dvojio.

On je Papi donio dres i to Hajdukov. Poznata je naime, Papina strast za nogometom, nije neopravdano sumnjati i da je direktnim utjecajem sredio da mu rodna Argentina ipak ode na Svjetsko prvenstvo. A kad je tako, valjda će prepoznati Papa štogod i u hajdučkom bilom dresu. I bome, velik je papa Franjo! Odmah je shvatio što mu je raditi.

– Je li taj Hajduk kakav šampion? Treba li moliti za njega - gotovo pa retorički je pitao Sveti Otac.

Dašta nego treba, garant je pomislio mladi vatrogasac. Ali, nije ni on lud, pa je Svetom Ocu kazao da se radi o žilavom klubu s mora, kojem svejedno ne bi škodila dva, tri Očenaša.

Nije delegacija Primoštena jedina hrvatska delegacija s kojom se Sveti Otac morao viđati zadnjih dana. Mrvu prije, ili mrvu poslije ove primoštenske, praktički u dnevni boravak Papi je zakoračio premijer Andrej Plenković s obitelji!

I to s obitelji koja definitivno izlazi iz one definicije koju su nam htjeli podvaliti ljubitelji lika i djela čelnice skupine koja se voli zazivati s »U ime obitelji«. Poveo je, naime, premijer k' Papi i svoju punicu. Lijepa gesta i, kažu stručnjaci, nimalo neuobičajena. Protokol je takav da možeš povesti i članove obitelji. Reklo bi se, premijer je povukao diplomatski savršen potez, bio u ljubavi s punicom već, ili da se tek sprema u ljubavi biti.
No, ako je to odradio i bolje od Petrine, pogriješio je skroz s darovima. Brončani kip svetog Josipa s Isusom. U redu je to, ali teško da Papa ne zna za Josipa i njegovo djelovanje. Što ćeš kad dobiješ takav dar!?

Ne možeš pitati je li taj Josip šampion, ne vidiš razloga da šeretski pitaš treba li za njega moliti, ne možeš ništa spontano iz sebe izvući kad stojiš mirno pred autoritetom od bronce. Još kada je premijer krenuo drviti o potrebi i svakolikoj želji hrvatskog naroda da se Stepinac učini svecem, jamačno je Papi Franji lagano pao mrak na oči.

Nisu to premijerska posla tko će svecem biti, nije na premijeru da forsira Stepinca. Umjesto toga, što je falilo da je premijer sletio s visine na zemlju pa Papi isto poklonio neki dres. Ne kockasti, to je odavno sredio zalaganjem za ukrajinsko pitanje, i kad treba i kad ne treba, ali recimo crvena kuta Konzumovih djelatnika i djelatnica bila bi sasvim na mjestu.

Pa da Papa pita koju o gazdi, da pita je li šampion, da pita jesu li gazda i premijer u kakvim odnosima, da pita treba li štogod istražiti i za koga se moliti. A premijer bi na to; žilav je to klub, žilavi su i naši političari, poduzetnici, društveni čimbenici na njega svih ovih godina naslonjeni, ali koja milijarda Očenaša mogla bi pomoći.

Od svega mogućeg Plenković se, međutim, uhvati Stepinca, ne da bi Papi štogod poručio, već da iskamči koji poen u svoga biračkog tijela. Petrina je učinio isto, ali bolje samo zato jer je gađao lokalno. A papi Franji do daljnjeg ostaje čekati da mu naleti neki Hrvat pa pokaže da nije to radi sela već radi sebe. I punice.

Elem, kada smo od dobra materijala prestali pričati priče, dodavati im malo, oduzimati, oblikovati ih po svojoj nekoj želji, vrag bi ga znao. Ali, dogodilo se. Pojela nas politička korektnost, diplomatski uzusi, hodanje za život, porezi, prirezi, kalkulantstvo, bahatost...

Sve nešto ozbiljno u državi koja će, evo sve se čini, gaće staviti na štap jer joj je jedan dućan propao. Država, a dućan!? Ako to nije za šegu, šalu, knjigu, ako to nije da drug Lola nazove Ramu da nešto poduzme, e onda što je i je li išta!?
 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka