Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 22° 28° 1
19. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Dok je vatre, bit će i dima

Dok je vatre, bit će i dima
Dok je vatre, bit će i dima
Autor:
Objavljeno: 11. ožujak 2018. u 10:19 2018-03-11T10:19:09+01:00

Ovdje se živi s figom u džepu, ovdje je povijesno iskustvo takvo da se iz svega iščitava teorija zavjere

Sad to već izgleda kao filmski izrežirano, taman tako da je svako jutro isto. Iz sobička »derište« dobaulja tinejdžerski mrgudno, prije nego se stropošta na stolac, pa teškom mukom krene žvakati te pahuljice što ih jutrom zoblje. Sav teret ovoga svijeta je na njenim plećima. Odnosno, sav teret njenog svijeta je na njenim plećima i ima ga taman toliko da zbog toga okrivi sve oko sebe što su joj dali da taj teret nosi. A kada je tako, onda je logično da ne voli jutrom pričati, niti voli da pričaju oni koji su imali tu sreću da su joj u blizini.

– Sretan ti 8. mart, Dan žena!

– Hvala.

– Hoćeš li u Noćni marš večeras?

– Ne mogu. Nemam vremena. Imaju žene u nas dobra prava – izvali uz blag osmijeh.

Sat vremena kasnije u kafiću kraj njene osnovne škole, profesorice prepričavaju kako im je jutrom dotrčao učenik da bi bio prvi što im je na 8. mart rekao: »Sretan rođendan!« U silnoj želji da čestita, pogodio je pola čestitke. Dio sa ženama mu je, tko zna zašto, išao malo teže. Znatno ozbiljnijim se zato činila konstatacija predstavnice pubertetskog življa kako je s pravima žena sve u redu. Znači li to da su je kod kuće posve loše odgojili, pretjerano je zaštitivši od vanjskog svijeta, ili je zapravo to pokazatelj kako je sve na svom mjestu!? Jer, ako joj se čini da stanje nije loše, to sugerira da svijet oko nje baš tako funkcionira; da je suverena na svom školskom terenu, da ima pravo reći što misli i baviti se čim želi, pa makar je bake ispod oka gledale kad im kaže da trenira boks, da joj nije problem polemizirati s kolegom iz razreda kad momčina konstatira da nema ništa protiv gejeva ako to što rade rade u svoja četiri zida. Lijepe su te godine kad iskreno vjeruješ da možeš sve i da ograničenja nema, pogotova ne ograničenja uvjetovanih tim jesi li muško ili žensko. Ona može sve! Učiniti da uvijek bude tako i da sve one mogu sve, i sutra kad zagaze u srednju, i prekosutra kad krenu na fakultet, i za koju godinu kad se budu borile za svoja radna mjesta i karijeru, čini se jedino logično, jedino ispravno. To što vjeruje da je i sama izgradila svoju ravnopravnost i da je i dalje gradi svakodnevno, dobro je i ispravno. Neki standard je dosegnula. Ispod njega ne kani ići. Ispod njega se ne smije ići. Može se i mora samo naprijed.

Prije koji dan na Trećem programu HTV-a emisija »Treći format«. U studiju voditeljica i filmašice koje su gostovale na velikom, lijepom i nadasve nam potrebnom festivalu dokumentarnog filma ZG Doxu. U studiju i Eva Mulvad. Eva je Dankinja, Eva radi dokumentarne filmove, Eva ima svoju produkcijsku kuću. Ne treba biti neki veliki poznavatelj engleskog jezika, da je čovjeku gušt slušati kako Eva govori. Ima tu neke profinjenosti, nekog unutarnjeg zadovoljstva i mudrog promišljanja budućnosti što se već po boji glasa osjeti. Pričaju o svemu ona i voditeljica. Recimo, pričaju o javnom servisu koji je u Danskoj jak i kojeg građani ne daju svjesni da im, kraj sve te inavazije komercijalnog, pa makar i da dobro nosi, treba javni servis koji će se baviti nacionalnim temama na zdrav, normalan, objektivan, poučan način. O danskom javnom servisu govori ona na javnom servisu hrvatskom, taman tako da čovjek ima osjećaj kako se ta dva javna servisa ne diraju baš nigdje, onako kako se recimo ne diraju danska politika prema izbjegalicama i ova naša. Ona iz Danske govori na javnom servisu hrvatskom na kojem se promoviraju kazališne predstave koje veličaju otmičara zrakokoplova i na kojem se silom traže nepoćudni pisci ne bi li im danas-sutra javno spaljivali knjige.

Pričaju one dakako i o Danskoj koja je zemlja sreće. I jest, ne krije to redateljica, a onda u jednoj rečenici daje dijagnozu njihova zdravlja koje pažljivo nastoje očuvati, i naše bolesti koju uporno ne liječimo. »Preskupo je živjeti u zemlji u kojoj samo mislite kako će vas netko prevariti«, kazuje, po prilici, Eva Mulvad. Povjerenje u ljude, povjerenje u državu, povjerenje u sustav, to je ono na čemu sreću gradi Danska. S druge strane stoji zemlja u kojoj sve počiva na nepovjerenju, nepovjerenju u sustav, nepovjerenju u državu, nepovjerenju u ljude. Ovdje se živi s figom u džepu, ovdje je povijesno iskustvo takvo da se iz svega iščitava teorija zavjere, ovdje je čak i umjetnička fotografija na kojoj je pičkin dim, sve se čini tek pokriće da se iza dimne zavjese smjenjuju ravnatelji muzeja i galerija da bi na njihovo mjesto došli neki uhljebi naši. Slučajno ili ne, tu zemlju posvemašnjeg nepovjerenja već godinama vode muškaraci. Muškarci što ih se nekad tapša po ramenu i uštipne drugarski za stražnjcu, a nekad pozove na red dok im se nabija na nos stalno odgađanje reformi koje je sama Hrvatska najavila, to što nema reformi mirovinskog sustava, pa nema reforme javne administracije, pa nije uveden porez na nekretnine, pa nezaposlenost pada, ali ne zbog reformi već vanjskih okolnosti, pa je tu kašnjenje provedbi antikorupcijske strategije, pa neefikasno vođenje javnih poduzeća. Lijep komad svijeta grabi naprijed, mi još ni povjerenje izgradili nismo, ali ga jesmo do temelja devastirali. Umjesto povjerenja, bit će fašizma, umjesto čovjekoljublja mržnje, umjesto znanja diletantizam. Sve također razlozi za Marš u zemlji gdje se muškarci kriju i igraju politike skriveni iza pičkinog dima. Pičkin dim, pičkin dim, pičkin dim, pičkin dim, pičkin dim.... U čemu je problem!?

Sad to već izgleda posve filmski izrežirano, taman tako da je svaki dan isto. Iz škole se »derište« doma vraća tinejdžerski mrgudno, prije nego se stropošta na kauč, pa s teškom mukom krene drndati po mobitelu. Sav teret ovoga svijeta je na njenim plećima. Odnosno, sav teret njenog svijeta je na njenim plećima i ima ga taman toliko da okrivi sve oko sebe što su joj dali da taj teret nosi.

– Idemo li na Noćni marš?

– Nemam baš vremena, ali ajde, reče ona koja maršira, makar vjeruje da njena ravnopravnost sa svima što su okolo nje, uopće nije upitna.

To jutro na HRT-u gost Slaven Letica. Pripustili ga ideolozi javnog servisa da kaže kako se žene dijele na one koje se bore za svoja prava i dame!?! Koji dan ranije glasnogovornica Vlade preporučila je svima koji pišu Vladi pa Vladu nešto mole, da ako ozbiljno misle i ako su ozbiljno u problemu, pismo pišu drhtavim rukopisom. Samo drhtavi rukopis u Vladi percipiraju urgentnim. Nema problem onaj u koga je krasopisa. Pa da neće čovjek marširati, koliko god treba i dokle god treba!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka