Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. studenoga 2019.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Dok čekamo duševnoga vođu

Foto V. Karuza
Foto V. Karuza
Autor:
Objavljeno: 30. studeni 2014. u 11:11 2014-11-30T11:11:38+01:00

Ovaj ojađeni narod kad tad će pobjesniti, pa nije nemoguće da jednom pohrli ka duševnom nekom kandidatu, koji će bijes znati pretvoriti u dobro

Kandidate za Predsjednika RH, zavisne i nezavisne, možete na milijun malih načina promatrati. Možete, recimo, analizirati ljudstvo što marno stoji u redovima i čeka trenutak velike sreće kada će svojim potpisom gurnuti svoga favorita do zvijezda. Tko zna, možda ste baš vi sretnik koji će staviti onaj ključni, okrugli potpis, broj 10.000, pa za nagradu odnijeti kući kemijsku olovku, majicu i kapu s omiljenim sloganom, omiljenog kandidata. Šetati naokolo sa šiltericom na kojoj stoji »To je pravi put«, bilo bi baš korisno.

Doduše, malo zbunjuje to što se čini da likom, stasom i odabirom odjeće isti neki svijet čeka da dade potpis i Kolindi i Ivi, a bome ni Milanovi nisu puno drugačiji. Zato je ljudstvo u onih nezavisnih kandidata, onih što živnu u izborno doba da bi ih potom jednako naglo nestalo, zanimljivije.

   I nezavisne kandidate se, dakle, dade na milijun malih načina promatrati. Mogu se tako usporediti njihovi programski letci i knjižice. Ivan Bavčević, inače voditelj Centra Svijesti i duhovnjak od formata, ima posve lijep, uredan, pregledan letak. Sve je tu; i kratka biografija, i fotografija velika taman da u novčanik stane, i najvažnije poruke pa i ona kako je »predsjednikovo da sanja i ono što je teško za povjerovati kao moguće ili izgledno.« Drugi Ivan, Ivan Vilibor Sinčić, odlučio se za drugačiju vrst papirnate reklame. Papir je tanji, slika nešto veća, a on na slici namršten, što je i logično s obzirom na to da se prije svega obraća blokiranim i ovršenim građanima, nezaposlenima i onima koji ne primaju plaću, onima koji su na rubu egzistencije, dakle namrštenom nekom svijetu.

Optimizam u očima

Treći Ivan, Ivan Valek, se odlučio zato za teški minimalizam. Jer, kad program štampaš na vizit karti, tu negdje između svoje fotografije s košarkaškom loptom i crveno- bijelih kvadratića, onda je to minimalizam koji, tko zna, možda i nije za ovu zemlju loše rješenje.    

   Onako na prvu, čini se da je Ivan Bavčević u samom startu pokazao najviše ozbiljnih namjera. A sve da se čini i krivo, činjenica je da se njegovi štovatelji jednostavno vole. Voljeli su se, ako ništa, na predstavljanju njegova programa. Kako bi tko ulazio u dvoranu, tako bi se s onim drugim srdačno izgrlio. Sami osmjesi, taman da se istog trena prepozna tko je tu po zadatku, a tko radi vlastite volje. A onda je u dvoranu ušao kandidat, mlad, vitak, možda tek za nijansu suhonjav. Čas naliči na lik iz stripa, recimo Tanguyja & Laverdurea, čas na kakvog glumca poput recimo Anthonyja Perkinsa. Štovatelji mu plješću, on se klanja. Kako reče, došao je i taj dan! Putniku namjerniku isprva je sve to uglavnom smiješno, ili čudno, dok momak u bijeloj košulji sa smješkom govori kako treba saditi konoplju na neobrađenim površinama, pa ćemo samo od zarade na godišnjoj razini vratiti sve dugove.

Prisjeća se on i Franje Tuđmana kako je podignutom pesti kazivao »Imamo Hrvatsku«, a ti se misliš, svega ti što bi Franjo samo kazao da sad vidi skup na kojem se konstatira da se njegova Hrvatska putem negdje izgubila. Onda ti, ipak, na čas da i misliti. Recimo kad spominje neslobodu ljudsku, sve te nešto guši oko vrata, od rata za kredit do računa za režije. Ali, brzo sve opet ode put humoreske, recimo kad baciš oko na knjižicu u kojoj stoji da je u ovog kandidata kvaliteta jednog drugačijeg predsjednika; od zdrava razuma, preko snažnog srca u prsima, do suosjećanja i optimizma u očima.

   U malom selu obali iza leđa, jednom od onih do kojih cesta i ne mora dolaziti jer više nitko u njih ne navraća ako baš ne mora, stoluje, dakako, i svećenik. Sve je tu kako spada, barem kad se s ceste gleda. Pastirska kuća na dva kata, golf dizelaš pred njom, crkva taman takva da se vidi kako župa i ne barata bogzna kakvim sredstvima, a pred crkvom vazda neko staro žensko čeljade u crnini i s maramom navučenom duboko na čelo. Ne prvu, ni naslutiti se ne da - ili se, vrag bi ga znao, baš po svemu naslutiti treba - kako je u svećenika čudesne sposobnosti da molitvom otjera uroke svake vrste. Pa se pročulo. Ljudi dolaze odasvud, a on ništa za uslugu ne uzima, niti pita. Jedino, nema narudžbi, već kako tko dođe tako se djeluje. Čuo je za njega i naš junak. Nije jedini, pa mu ime ne treba ni spominjati. Čuo odavno, ma nije vodio računa. Zašto bi kad mu je život bio posve uredan.

Obitelj, posao, prijatelji, mirovina kakva takva, unuci. Nešto malo se red poremetio s operacijom žući, ma nitko ni u snu pomislio nije da se sve to može srušiti preko noći, da će, stisnut sa svih strana od ovog modernog života, početi živjeti u paničnom strahu od siromaštva i neljudskosti. K'o u pjesmi, jutro je promijenilo sve. Depresija, teži oblik. Onaj koji je do jučer bio mladić sa svih svojih šezdeset i nešto, probudio se kao bolestan starac koji iza svakog ugla vidi samo čemer, jad i nevolju. Svećenik koji tjera molitvom uroke učinio mu se jedinom nadom. Da mu djeca ne znaju, otišao je u malo selo u zaleđu. Sudba je međutim htjela da ne dođe na red, da se dvije žene prije njega zakače s božjim izaslanikom, ne vjerući mu da je od jutra odradio baš toliko molitvi i da se iscrpio toliko da se s njihovim mukama pozabaviti ne može. Vratio se doma neobavljena posla, jednako tmuran. Trenutno o nekom novom pokušaju duhovne obnove ne razmišlja. Ali, nije nemoguće da neće.

Ljubav pobjeđuje

Elem, dok je Ivan Bavčević pričao štovateljima i to kako je za sve njegove protukandidate zapravo idealno da baš on pobijedi, jer će ovaj ojađeni narod kada tad pobjesniti, pa će nas od općeg kaosa moći spašavati samo onaj koji će taj bijes znati pretvoriti u dobro, na čas se učinilo kako uopće nije nemoguće da jednom taj narod i pohrli ka duševnom nekom kandidatu. Možda ne za ovih izbora, možda ni za sljedećih, ali jednom bi moglo. Tražit će birači »banalno«, utjehu i pomoć, a kad je ne dobiju okrenut će se prvom koji ih uvjeri kako ljubav sve pobjeđuje. Kolo bi se moglo početi vrtjeti unatrag, jer ga naprijed nismo gurali. A u redovima za davanje teftera na kandidaturu, stajat će opet ljudi iste figure, fizionomije i outfita, oni koji danas strpljivo čekaju da vide Ivu, Kolindu, ako ne i Milana. Činit će se i opet logično i činit će se i opet da nije magla.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.