Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1n
Sutra: 13° 13° 1n
25. rujna 2018.
NA KRAJU KRAJEVA Siniše PAVIĆA

kolumna Čovjekić i statistika

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 21. kolovoz 2016. u 14:03 2016-08-21T14:03:14+02:00

K vragu dogodi se. Dogodi se tu i tamo neka sitnica koja čovjeka izbaci iz kolotečine, omete rutinu, natjera da stane na loptu prije nego nastavi bezglavo skakati naokolo ne bi li na kraju mjeseca platio račune i podmirio obveze državi. Recimo, kakva prometna nesreća, sasvim mala, simbolična, na sreću bez ozljeđenih, ali ipak nesreća poslije koje treba naglavce skočiti u žrvanj birokracije ne bi li se stara krama od vozila zakrpala pa krenulo dalje. Scenariji su vazda slični, sve ovisno od toga tko je kriv. Festival psovki, iskidani živci, posve pristojna policija koja se nagledala toga u životu, birokracija koje je neumoljiva, zakoni koji veze nemaju sa stvarnošću, nemoć da se napravi išta bolje, brže, jednostavnije, efikasnije, platežna nemoć dakako... A onda po vozilo kojem se ne da više voziti, dođe šlep služba, mrga koji je odmah s vama na ti. Zakači autić na kuku, digne ga na kamion, pa na sve pokušaje da od njega dobijete barem trunčicu empatije 'ladno kaže: »Znate li vi koliko se dnevno u gradu dogodi ovakvih malih prometnih!? Sto pedeset! To je samo ono što policija evidentira.« Buljiš u njega posramljen što si do malo prije mislio da si jedini koji je taj dan imao privilegiju da ga ni kriva ni dužna po njušci opali kamiončić sa šibljem u košari. A ona dojam pojačava računicom o tome kako su u svakoj toj nesreći barem dva automobila u igri, što pak hoće reći da je barem jedno trista ojađenih vozača koji na dnevnoj bazi hodaju naokolo uvjereni da im je svijet okrenuo leđa. Ono ojađeni, dok sustav od toga živi, od osiguravajućih kuća do majstora limara. Minut vožnje s filozofom što vozi kamion vučne službe i shvatiš koliko si mali i to ne samo na globalnoj razini, barem što se problematike neke životne tiče. Ili, kolika je u običnog čovjeka (ne)moć da stvari mijenja. Jer, kad si samo dio statistike, neki broj, ako ne i neka decimala, onda je teško i pokušat mijenjati išta. Staneš u kolonu i čekaš bilo onih neka mala zadovoljstva, bilo neke male nesreće koje će ti dati mig i da si živ i da si malen.

Bez srama

K vragu, a i zašto trčati pred rudo kad se pokazalo da ne ide, da sustav ne funkcionira. Zgrada do recimo, sin alkoholičar i mati mu stara patološki odana i onda kad se iza zatvorenih vrata čuje vika, lupanje, glasna glazba. Kola hitne pomoći mogla bi tu negdje blizu kampirati. Policijska isto. Zapisnici, izvidi, unezvjereni susjedi, lomovi, ozljede i koješta što uz ovakve 'radosti' ide. Pomoći im sam ne možeš, jer vjeruju da im pomoć i ne treba baš. Država im pomoć ne može, jer da može ne bi sva ta silan vozila vazda odlazila u noć bez onog kojem je alkohol popio pamet. Upozoravat naokolo kao uzoran građanin možeš, ali ako upozorenja građana nisu odavno zaustavila zadarskog monstruma koji je, kako se izvještava, godinama silovao vlastitu, kćer neće ni ovo. Taman da se od svega odustane, jer i taj što je alkoholičar i oni koji su digli ruke i nisu nego statistika. I da je onaj veliki vozač kamiona vučne službe tu, garant bi poput nekog specijaliziranog računala odmah izbacio cifru o koja zorno pokazuje koliko ste u zabludi ako ste i tren mislili da se to događa samo vama. Kao iz topa bi garant izbacio podatak koliko nevolje u prosjeku živi po metru četvornom gradskog prostora. A kad je tako, čemu nervoza.

– A vi mislili vi ste jedini – smije se, ako se već i ne podsmjehuje mrga od šofera, dok šlepa vozilo.

Pa te bude malo sram, onako kako nikada neće biti sram recimo političare od formata dok hodaju naokolo i obećavaju po tko zna koji put nemoguće, recimo mali milijun novih radnih mjesta, ili pak hodaju vrata do vrata uvaljujući iluziju kako će vam i sutra kad ih izaberete također kucati na vrata da vas pitaju kako ste. A onda se pojavi Sara Kolak, hitne to svoje koplje miljama daleko i nasmije se najširim mogućim osmijehom na svijetu. Zlato samo njeno, a opet takvo da namah poletimo prisvojit ga k'o da je naše. Sve smo to zapravo mi odradili, i danima trenirali, i išli u susjednu Sloveniju treneru jer doma to nije imao odraditi tko, i studiramo umjesto nje, i fajteri smo ko i ona, i svijet nam je pod nogama baš kao i njoj. Problema kao da nikada nije ni bilo, ima samo zlato što naciji daje iluziju da nešto vrijedi čak i onda kada statistika govori da nije 'kriv' sustav nego pojedinac. Sara Kolaka je hitnula koplje do zlatnih daljina. To je jedina istina, ona koju ćemo ignorirat dok nam ponos udara u glavu, prije nego nastavimo rutinski dalje ne zamarajući se pitanjem što smo na ovom svijetu.

Ne pita ništa

Njegove malene oči gledaju nas s ekrana monitora. Evo ga kako sjedi na narančastoj sjedalici u kolima hitne pomoći. Siv je od prašine, glava što krasi dječačka frizurica je krvava, ali ona niti plače niti išta govori. On samo gleda put svih nas. I ne pita ništa, ne traži ništa. Kamo sreće da pita i da traži, da psuje, da viče, da baca. Da nije one mrlje krvi koju je obrisao s obraza, nikakve geste tu ne bi bilo. Samo pogled i samo tišina koja kao da pita što se to dogodilo. Mediji pišu kako je u sirijskom gradu Alepu jedan dječak spašen iz ruševina. Jedna dječja glavica, malen lik što kao da je iz crtića došao među ljude. Čovjekić kojem je nesreća svakodnevica i koji se od te svakodnevice umorio. Malac zbog kojeg nam Alep ne smije biti tako dalek i nevažan. Ljudina koja te mora natjerati da makar katkad pokušaš svijet učiniti boljim mjestom za života i onda kad se čini da nismo ništa do li statistička pogreška, sitne neke decimale bez kojih se može i koje nemaju što. Omran mu je ime, dječaku koji zaslužuje svo dobro ovoga svijeta, ako ništa ono zbog toga što nas je natjerao da, kao nekad, u pola noći na prstima pođemo vidjeti dišu li ta naša mala bića i jesu li dobro.

Onaj šofer što je amaterski ljubitelj brojki garant bi i opet našao neko brojčano opravdanje i za to što smo svijet učinili lošim mjestom za živjeti. Samo, nema te statistike koja se zna nositi s tim dječjim pogledom. Mijenjati stvari na bolje počevši od sebe sama, ili ne činiti ništa. Statistički gledano, ako se puno malih decimala skupi na gomilu moglo bi od toga jednom i ipak biti nešto veliko.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka