Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 6
Sutra: 14° 14° 6
13. studenoga 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Baltazar-grad za slobodu

snimio Marin ANIČIĆ
snimio Marin ANIČIĆ
Autor:
Objavljeno: 20. svibanj 2018. u 12:46 2018-05-20T12:46:20+02:00

Kad smo krenuli raditi Baltazar... nekako nam je odmah na pamet padala Rijeka, govorio je pokojni Zlatko Bourek 

Nema koji dan da je preminuo Zlatko Bourek. Nekom je možda i promaklo, a nekom je bilo strašno važno, što zato jer voli njegovu umjetnost, što zbog činjenica da ga je lijepo bilo sretati na ulicama naših gradova, poglavito Zagreba. Jedan je to od onih ljudi što im se poželite na cesti javiti makar se nikada upoznali niste, onako kako se stari Marko jednom i javio Špiru Guberini jer ga jednostavno zna. Bourek je bio taj, čovjek da mu se javiš u prolazu dok ne skupiš hrabrosti da ga pozoveš na piće. Da mu se javiš i da pritom budeš malčice ljubomoran na njegov vitak stas, onu maramu pod vratom, kovrče, osmijeh, na tu mladost u starosti koju tako dobro nosi.

Zlatko Bourek bio je jedan od onih genijalnih ljudi s kojima ama nitko nije imao problema. Kako ćeš imati problema s njegovom uglađenošću, njegovim lutkama, njegovim crtežom, s njegovom mirnoćom i razboritošću. On je tu i to je dobro, običnom smrtniku dovoljno. Zato će, sad je jasno, nedostajati. Ostat će njegova djela, poglavito ona koja su nam se toliko za života učinila našima da nikad ni pitali nismo tko im je autor. Ostat će, primjerice, Baltazar-grad!

E, da baš je Zlatko Bourek - umjetnik, animator, slikar, scenograf, dramaturg, redatelj - ponajviše odgovoran za nastanak pozadine, scenografije. Planetarno znanog animiranog filma. Baš je on izmaštao šareni grad u kojem bi valjalo živjeti i baš ga je crtao imajući na pameti, najvećim dijelom, Rijeku!

»Kad smo krenuli raditi Baltazar, ideja je bila smjestiti ga u neku urbanu sredinu i kad smo razmišljali što je sve bitno da jedan takav grad ima, nekako nam je odmah na pamet padala Rijeka. Ja sam tada već dosta puta boravio u Rijeci i ona me uvijek ponovo oduševljavala kao jedan izuzetno uredni, 'cifrani' građanski grad, s tom svojom širokom i dugačkom centralnom ulicom, na čijim se stranama nalaze te velike lijepe starinske zgrade, s lukom koja je odmah pored i na čijem kraju susrećete veliku željeznu brodinu. Sve to Rijeci daje pomalo surealistični izgled koji nam je baš odgovarao za našu ideju o Baltazar-gradu. Naravno, neki drugi detalji u scenografiji »inspirirani« su drugim gradovima – primjerice tvrđava po uzoru na onu dubrovačku, Dravski most i slično. No, Rijeka je od svih primorskih gradova zapravo uvijek imala nešto drugačije, nešto proletersko, nešto više građansko, možda i zbog te prisutnosti luke, koje je neobična, bučna, pravi živi organizam – važan za cijeli taj grad i njegove stanovnike. Bila je tu i blizina vode, što također grad čini još privlačnijim za stanovanje. Rijeku sam uvijek gledao i kao grad kulture, vjerojatno zato jer sam puno puta gostovao u kazalištu HNK-a Ivana pl. Zajca. Ali ima tu još nešto, barem meni, strašno interesantno u Rijeci. Fascinirali su me u to doba i Tvornica papira i Torpedo – koji su na neki način predstavljali veliki civilizacijski korak u odnosu na ostatak zemlje. Toliko je radnika u gradu živjelo od te industrije i u tim okvirima tragalo za boljim životom. To je bilo savršeno za Baltazara – lik kojem smo u zadatak stavili da rješava probleme 'malih' ljudi.«

Ovako je onomad za Sušačku reviju govorio majstor. Kazao je tad i kako ga je posebice inspirirala i riječka ribarnica, uvijek puna ljudi i vreve, baš kao i to da su samo more i voda cijelom su timu često znali poslužiti za potku priče. Recimo one o alpinistu koji se zaljubio u more.

Kada je umro Zlatko Bourek, Miljenko Jergović je napisao lijep, dirljiv tekst.

»Bio je dijete ravnice, rodom Požežanin, ali se formirao u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Susret sa smrću odgodio je za punih sedamdeset i pet godina, tako što je 1943. otišao u partizane. Pripadao je cijeloj jednoj židovskoj generaciji u Hrvatskoj koja je svoj život dugovala tome što je otišla u partizane«, piše Jergović.

Čitaš i biva još malo jasnije zašto je toliko toga Bourek vidio u Rijeci, pa da je od nje, ili po njoj, napravio Baltazar grad, grad u kojem, nema borbe dobra i zla, već je jedino što domišljati profesor i stanovnici Baltazar-grada trebaju pobijediti – problem. A on se, poručili su djeci autori Baltazara, pobjeđuje snagom uma.

U Baltazar-gradu hoda se za slobodu. Ne treba tu lamentacije, u Baltazar-gradu hoda se da Baltazar grada ne bi nestalo. Hoda se zbog potreba da se digne glas protiv sustavnog urušavanja ljudskih prava, hoda se jer konzervativna revolucija galopira, hoda se zbog očuvanja stečenih prava; prava na pobačaj, na medicinski potpomognutu oplodnju, na sigurnost, zaštitu od nasilja u obitelji, prava nacionalnih manjina. Hoda se zbog solidarnosti, čovjekoljublja, zdrava razuma, dosegnutih civilizacijskih normi koje se ne smiju dokinuti. Zbog Ustavnih prava na koncu.

Hoda se i da se vidi da ima druga, zapravo prva opcija, ona koja rješava problem umom. Hoda se, jer nas se tiče. Jer bi nas se moralo ticati. A to što se hoda za slobodu samo u Rijeci, nekako je usko vezano uz sve ono što je u Rijeci vidio Bourek, i proletersko i građansko, i tolerantno i taman takvo da ima u sebi i malo Slavonije, i Dalmacije, malo od svih nas i malo od svih koji su tu našli doma, ili pak jednostavno vole ono što je i preminuli velikan volio. Ima tu neka širina, baš kao što ima prostora za još dobra ako se živne a ne zadovolji s tim da si normalniji od drugih. A opet, ako se hoda, onda se uljuljkati neće, neće to dati onaj dobar svijet odrastao na nauku genijalnog profesora i na temeljima grada koji poštuje drugo i drugačije.

O Rijeci je teško katkad govoriti iz daleka, gledati je iz perpsktive malenih mjesta naših srca. Teško je shvatiti koješta, od recimo toliko duge vladavine riječkog gradonačelnika, do pomirljivost i pomirenosti sa svim. A opet, tu se hoda za slobodu, krajnje krhku.

– Sloboda je dostojanstven i siguran život u koji se ne upliće kler. Sloboda je život koji ne kroje manipulacije i laži interesnih skupina. Sloboda je biti to što jesi i živjeti u obitelji koju osjećaš, ne »skrojenoj« prema nečijim idealima. Sloboda je moći raspolagati vlastitim tijelom na način na koji želiš, značilo to roditi jedno dijete, više djece ili nikada ne postati roditeljem. Davno izborena prava i jesu nešto što bismo trebale uživati, ne se boriti za njih opet iznova: to nije način na koji možemo ostvariti napredak i društveni razvoj – kazivala je uoči Hoda za slobodu Marinella Matejčić, jedan od organizatorica.

Pritom je govorila i o gradu različitosti, suživota i slobode koji je ponosan na svoj identiteta. Gradu koji je prvi kazao ne. Jer, sloboda pojedinca završava u trenutku kada ta sloboda počinje kršiti slobodu druge osobe. I to je nekako to, i tu je nekako onaj dobar razlog zbog čega je u temeljima Baltazar-grada baš Rijeka.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka