Male scene u Rijeci

“Gospođa ministarka” – groteska o ludilu vlasti

Kim Cuculić

Najveći pomak u režijskom pristupu Tatjane Mandić Rigonat dogodio se u tome da ženske likove, uključujući i naslovni lik, tumače muškarci. Redateljici je bilo važno naglasiti motiv prerušavanja, što je i temeljna kazališna situacija



Na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci prikazana je predstava »Gospođa ministarka« beogradskog Pozorišta »Boško Buha«. Ova predstava pomalo iskače iz festivalske koncepcije, jer je riječ o klasičnom repertoarnom naslovu podosta klasične režije i inscenacije. Ipak, redateljica Tatjana Mandić Rigonat učinila je i neke pomake u interpretaciji poznate komedije srbijanskog komediografa Branislava Nušića. 


   U Nušićevu književnom radu ogledaju se mnoge strane društvenih, kulturnih i književnih prilika u Srbiji s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kada se ova zemlja počela naglo europeizirati, kad se u njoj počeo razvijati moderni kapitalizam i stvarati poseban tip malograđanskog društva. 


  Satiričko ogledalo


Nušićeve komedije sadrže elemente satire, koji se često rasplinjavaju u brojnim vodviljskim situacijama, a najčešće su objekt njegove satire vlast i pojedinci željni vlasti. U tom smislu, njegova »Gospođa ministarka« aktualna je i u današnjoj Srbiji, ali i šire.  




   Ovom komedijom Nušić se javlja 1929. godine, a u njoj je ismijao državnu upravu u kojoj glavnu riječ imaju neobrazovane, nadmene i razmetljive ministarske žene. Nušićeva »Gospođa ministarka« satiričko je ogledalo tadašnjeg srbijanskog društva kada se javno iznosilo da ministarske žene drže u svojim rukama personalnu politiku resora svojih muževa, dijele namještenja, unapređenja i stvaraju povlaštenu karijeru svojim rođacima. Od Nušićeva vremena, izgleda, ništa se bitno nije promijenilo. 


   U svojem režijskom pristupu Tatjana Mandić Rigonat ostala je u vizualnom okviru tridesetih godina prošlog stoljeća, ali je Nušićevu satiričku oštricu dodatno naoštrila vodeći ovu komediju u smjeru groteske. Najveći pomak dogodio se u tome da ženske likove, uključujući i naslovni lik, tumače muškarci. Nije riječ o nekom radikalnom ni originalnom kazališnom postupku, nego je redateljici bilo važno naglasiti motiv prerušavanja. Za prerušavanje ili travestiju moglo bi se reći da je čak temeljna kazališna situacija, jer glumac glumi da je netko drugi, a njegov se lik, kao i u životu, drugim likovima predstavlja pod različitim maskama. Ta preobrazba može biti individualna, društvena, politička ili spolna. 


  Transformacija ministarke


U »Gospođi ministarki« prerušavanje je u funkciji svih spomenutih mogućnosti, s time da je posebno naglašena upravo politička travestija kojoj je prerušavanje gotovo imanentno. Premda se predstava odvija u dekoru 1930-ih godina, u jasnom luku od narodnih ćilima do skorojevićevskog snobizma, aluzije na današnju Srbiju i njenu vladajuću elitu više su nego očite. U ovoj predstavi, koja ima elemenata vodvilja i burleske, prema grotesknom kabaretskom finalu vodi furiozan ritam srpskog narodnog kola. Ovo »demokratsko kolo« na kraju će završiti u transformaciji gospođe ministarke u hitlerovsku figuru, što je zastrašujući prizor trijumfa primitivizma i malograđanštine koji su uvijek plodno tlo za neko novo sjeme zla. Iz ove predstave može se iščitati poruka i da su žene i muškarci kad se dočepaju vlasti zapravo isti. 


   Predstavu od početka do kraja, s velikom glumačkom snagom i energijom, nosi izvrsni Goran Jevtić u ulozi Živke – gospođe ministarke. Njegova interpretacija nije upala u zamku pretjerana parodiranja i lakrdije, već vrlo uvjerljivo, s pomno razrađenim pokretima, kreira svoj ženski lik, postupno gradirajući sve veće Živkino »ludilo vlasti«. U trenutku kada spoznaje da više nije gospođa ministarka, Goran Jevtić transformira se u mušku figuru totalitarnog vođe, zaokružujući na groteskan način svoju sjajnu glumačku kreaciju. 


   U predstavi glume i Mihajlo Todorović, Miloš Vlalukin, Uroš Jovičić, Katarina Marković, Nemanja Oliverić, Saša Simović, Viktor Savić, Nenad Nenadović, Rastko Vujisić, Vlastimir Velisavljević i drugi. Kostime u duhu tridesetih godina osmislile su Ivana Vasić i Ivana Šešlija, skladatelj je Draško Ađić, a scenski pokret razradila je Anđelija Todorović.