Barunica von Hortenau: John F. Kennedy je otac moga sina, ali nisam se željela udati za njega

Nisam bila zainteresirana za vjenčanje. Rekla sam mu da ga volim, ali da ne bi smo bili sretni, a i moja majka je bila jako protiv toga 

Prije nastavka putovanja prema Braču, u Opatiji se nekoliko dana zadržala barunica Elisabeth von Hortenau. Njezin pradjed bio je brat cara Franje Josipa I. i meksičkog cara Maksimilijana, a očuh njezina oca Alfreda, dr. Julius von Hortenau, bio je opatijski liječnik koji se zalagao za izgradnju obalnog šetališta i zahvaljujući njemu je i dovršena dionica lungomara od Opatije do Lovrana. Elisabeth von Hortenau direktan je potomak Marije Terezije, bila je poznata glumica u Americi i Meksiku, velika je humanitarka i zaštitnica životinja, te žena koja je u djetinjstvu sjedila u krilu slavne plesačice Isadore Duncan, s kojom je njezina baka, koja je pokopana na opatijskom groblju, bila bliska prijateljica.  

    Kakva je bila Isadora Duncan?

    – Imala je upadljivo crvenu kosu i bila je vrlo temperamentna. Nikad nije normalno sjedila nego je uvijek pozirala. Bila je predivna žena. Mislila je da je ona izmislila moderan ples, no zapravo sam to bila ja, rasplesana četverogodišnjakinja (smijeh). Preminula je tragično, tijekom vožnje automobilom kada joj se šal koji je nosila oko vrata zapleo u kotač automobila i ugušio je. Isadora Duncan rekla je da ću imati lijepu budućnost kao plesačica. Međutim, nikad nisam postala nešto nego sam uvijek bila pomalo od nečeg.

  O ovoj zanimljivoj gošći Opatije pisali smo kad je prije dvije godine u austrijskom »Kurieru« objavljena senzacionalna priča Amerikanke Lise Lanett, koja tvrdi da je John F. Kennedy, 1963. godine ubijeni američki predsjednik, otac njezina sina Tonyja. Lisa Lanett, naime, rođena je kao Elisabeth Hortenau u Hinterbrühlu pored Beča 1921. godine. Danas živi u San Antoniju u Teksasu, a bavi se kupoprodajom nekretnina i pisanjem. Ranije je vodila i nekoliko restorana. Dio svog života ova vitalna devedesetogodišnjakinja provela je i u Meksiku, pa ima dvostruko državljanstvo – američko i meksičko. U mladosti je bila plesačica, a i glumila je u nekim američkim i meksičkim filmovima. Udavala se šest puta te trenutno nosi prezime posljednjega supruga – Lanett.  

  S Elisabeth von Hortenau razgovarali smo tijekom doručka u opatijskom hotelu »Milenij«, a pridružila nam se i njena prijateljica Elisabeth Fuchs koja vodi nekoliko umjetničkih galerija u Beču. Bio je to povratak u neka davna vremena, ali nas je gospođa Von Hortenau iznenadila i vrlo lucidnim zapažanjima o suvremenom društvu i politici.   

Izdavači se boje

Doznala sam da ste završili svoje memoare. Kakav je naslov knjige i hoće li ona biti objavljena?

    – Naslov moje knjige je »My Way«, prema poznatoj pjesmi Franka Sinatre. Knjiga još nije objavljena jer ne mogu pronaći izdavača. Poslala sam rukopis agentima u New Yorku. Odgovorili su mi da je tekst zanimljiv, ali da mi nažalost moraju zahvaliti. Mislim da se svi plaše objaviti moju knjigu. 

    Zašto?

    – Pretpostavljam da se boje mogućih tužbi za koje bi trebali platiti veliki novac. Amerika je takva zemlja – svi gledaju kako bi nekoga za nešto mogli tužiti. Ljudi, na primjer, nešto pojedu u restoranu i bude im slabo. Onda od liječnika dobiju potvrdu da su otrovani i tuže vlasnika restorana. Mnogo je takvih sličnih primjera. 

    Kako je koncipirana vaša knjiga i kakav je sadržaj vaših memoara?

    – Svoju knjigu ne bih nazvala autobiografijom. Ne pišem kronološki o događajima od moga rođenja nadalje, nego više o ljudima koje sam sretala tijekom života, a srela sam vrlo zanimljive ljude. Rekla sam svome prijatelju, senatoru u Washingtonu: »Ako imaš devedeset godina a nemaš sjećanja, to je kao da si živio u okrugu Lancaster«. To je, naime, najdosadnije mjesto u Sjedinjenim Američkim Državama. Ondje žive Amiši. Kad netko ima moje godine, ima i mnogo sjećanja, a moje je pamćenje izvrsno.   

Iz Opatije u samostan

Kako počinje vaša knjiga?

    – Počinjem s time da sam rođena kraj Beča. Moj otac bio je sin austrijskog nadvojvode Otta. Kad sam imala dvije godine moja se majka razvela od oca. U to vrijeme rastavljena žena s djetetom nije mogla dobiti posao. Majka je došla u Opatiju i ostavila me kod bake. Moja baka Maria Schleinzer bila je izvođačica u Bečkoj dvorskoj operi. Bavila se glumom, plesom i pjevanjem. Nije mogla biti prava balerina jer je bila previsoka. Baka se s djecom, sinom Alfredom i kćerkom Hildom, preselila iz Beča u Opatiju. Djeca su rođena u izvanbračnoj vezi Marie Schleinzer i nadvojvode Otta. On je priznao djecu, a baka se u Opatiji udala za liječnika Juliusa Cohna. Nekoliko godina nakon vjenčanja bečki je dvor Juliusu dodijelio plemićku titulu »von Hortenau«. Kod bake sam ostala godinu da na, a onda su me odlučili poslati u samostan. Moji su bili jako religiozni. Odveli su me u Milano, kod sestara svete Doroteje. Imala sam tri godine i tada je bilo zabranjeno da tako malo dijete bude u samostanu. Moja baka dobila specijalnu dozvolu da budem tamo. Jednom me posjetila majka, a ja sam plesala u crkvi, uz zvuke orgulja. Poglavarica samostana imala je razumijevanja za moje ponašanje. Samo je rekla da bi bilo bolje da me pošalju u neku drugu školu jer da samostan nije pravo mjesto za tako talentiranu djevojčicu. Moja baka bila je prijateljica s Isadorom Duncan, pa me kad sam imala četiri godine poslala u njenu školu pokraj Salzburga. Oduvijek sam voljela plesati.   

Upravo tražim posao

Bavili ste se plesom, ali i glumom?

    – Nisam bila dobra glumica. Glumila sam u B-filmovima. Lajtmotiv moje knjige je da nikad nisam propustila šansu da propustim šansu. To je moj život. Imam devedeset godina, nemam stalnih prihoda i ne znam što ću sutra jesti. Uvijek sam se prepuštala životu onako kako dolazi. To je također naslijeđe Habsburgovaca, jedino što su oni imali novac. Jeste li znali da je nadvojvoda Maksimilijan noć prije nego što je bio smaknut napravio listu stvari koje mora napraviti sljedeći dan? To zvuči suludo, ali mogu to razumjeti. I ja se ustajem u tri u noći i pravim spisak stvari koje trebam obaviti. Prije godinu dana pozvana sam na Brač i ja sam si to stavila na listu. Već znam i što ću raditi sljedeće godine. Tako živim. Moj je problem što nemam osjećaj da imam 90 godina. Razmišljam kao mlada osoba. Evo, upravo tražim posao, ali tko će primiti nekoga od 90 godina? Potencijalni poslodavci mogli bi pomisliti da sam senilna i da će me svakog trenutka strefiti infarkt. Međutim, moj um radi. Još uvijek imam svoj ured i licencu za nekretnine, ali ništa ne mogu prodati jer Amerikanci sada nemaju novaca. 

   Ljudi su neobrazovani

Znači li to da situacija u SAD-u nije dobra? 

 Što mislite o Baracku Obami?

    – Volim Obamu, ali mislim da neće uspjeti. Previše je pristojan. Sada bi nam više odgovarao predsjednik tipa Johnsona. Osobno bi mi bilo najdraže da su na vlasti Bill i Hillary Clinton. Oni bi možda jedini mogli spasiti Ameriku. Međutim, ne bojim se. Amerika je jako bogata zemlja i ne može tako lako propasti. U Teksasu šest mjeseci nije pala ni kap kiše i životinje umiru, ali ćemo se oporaviti. Najveći je problem u tome što je Amerika izgubila imidž koji je  imala. Nekad je bila moćna sila, a sada to više nije. No, za to nije kriv Obama. Kongres je protiv njega, a republikanci idu na ruku bogatima.

  – Situacija je jako loša. Mnogi ljudi ostali su bez posla. Problem je i u tome što ljudi u Americi nisu naučeni da nešto rade. Bila sam u jednom restoranu u San Antoniju i tamo na meniju imaju samo slike jela jer dosta ljudi ne zna čitati. Možete li to zamisliti? Ima i šefova koji ne znaju čitati. U novinama je bila priča o ženi koja je postala glavna šefica u svom uredu, a nije znala čitati. Tajnica joj je morala čitati. Na blagajni u McDonald’su nacrtani su hamburgeri i ostala ponuda i onda se stišću tipke sa slikama proizvoda. U Americi ima jako puno zabave za djecu, a kad sam ja bila dijete voljela sam ići u školu jer se ondje nešto novo moglo naučiti. Već s tri godine govorila sam mađarski, talijanski i njemački jezik. Roditelji su me poticali da tražim odgovore u enciklopedijama. Danas je najveći problem što ljudi nisu educirani. Imamo predsjedničkog kandidata Ricka Perryja koji izvrsno izgleda, onako kenedijevski, ali je religiozni fanatik. On bi uveo molitve u školu i kongres i ne prihvaća evoluciju. To nas vraća u srednji vijek. Perry je i protiv obrazovanja. Ono za njega nije važno jer sve piše u Bibliji.  

 Mornarički časnik

Pišete li u vašoj knjizi o Johnu F. Kennedyju, za kojega tvrdite da je otac vašega sina? 

    – Da, on je bio jedan od ljudi koje sam srela tijekom života. Za vrijeme Drugog svjetskog rata upoznala sam tada mladog mornaričkog časnika Johna F. Kennedyja. Svidjeli smo se jedno drugome. Bili smo u Miamiju i išli na Kubu, gdje sam se susrela i s Fidelom Castrom. I o tome pišem u knjizi. Onda je John za Božić otišao kući. Ponovno sam ga vidjela u Washingtonu. Tada sam radila u meksičkoj ambasadi, a Washington je jako dosadan grad. Svaka ambasada organizirala je zabave. Zatekla sam se na jednoj od takvih zabava u francuskoj ambasadi i ondje srela J.F. Kennedyja. Rekao mi je da ga otac gura u politiku. I ja sam za njega imala novost – obznanila sam mu da sam trudna. Moja majka bila je protiv toga da mu kažem za svoju trudnoću jer nije htjela da imamo išta s Kennedyjevima. Smatrala je da je njegov otac gangster. Johnova majka bila je hladna prema djeci, a otac je želio da njegov sin postane predsjednik i uspio je u tome. Kennedy je bio katolik te prvi irski Amerikanac koji je postao predsjednik SAD-a. Međutim, JFK nije bio sretna osoba.    

 Kakva je bila reakcija kad ste mu saopćili da ste trudni?

    – John je htio da se vjenčamo, ali ja nisam bila zainteresirana. Rekla sam mu da ga volim, ali da ne bi bili sretni. Bila mu je draga moja majka. Zvali smo je iz Washingtona, a ona je Johnu kazala da me ne može oženiti jer da sam ja rastavljena žena, a on mora postati političar. Takav potez ne bi bio dobar za njegovu političku karijeru. Moja majka savjetovala mu je i to da mora oženiti djevicu, ako nešto takvo uopće još postoji. Tri godine kasnije John je moju majku upoznao s Jackie, a ja sam tada bila u Meksiku. Majka je rekla da Jackie govori jezike, ima lijepe manire i da će biti jako dobra senatorova žena. Savjetovala je Johnu da je oženi, iako je pretpostavljala da s Jackie neće biti sretan. Upitala sam je kako je to mogla učiniti, a majka mi je odgovorila: »John će biti političar i nema pravo biti sretan«. Clintonu se dogodilo to da je želio biti barem malo sretan i političar, ali to nije moguće. Kad si predsjednik SAD-a gleda te cijeli svijet, a nevjera je nešto što Amerikanci ne opraštaju. U tom smislu Francuzi su mi mnogo draži. Pogrebu francuskog predsjednika Francoisa Mitteranda prisustvovale su i njegova zakonita žena i ljubavnica.   

S beskućnicima

Sviđa li vam se Hrvatska?    – Volim ovdje doći. Kad dođem u neku zemlju volim jesti tipičnu hranu. Nadam se da ću na Braču probati nešto autentično. Voljela bih probati i ćevapčiće. U San Antoniju su Turci otvorili restoran i imaju sve njihove specijalitete. Volim i grčku, albansku hranu… Općenito mi je draža lokalna hrana. Jako volim kuhati. Rekla sam vam da tražim posao, a želja mi je da, recimo, vodim neki restoran…  

  Gdje idete nakon Brača? 

    – Idem u Beč, a onda natrag u Teksas.    

 Bavite se i humanitarnim radom.

    – Svake nedjelje posvećujem se beskućnicima, od kojih su mnogi ratni veterani. Neki su u kolicima, a mnogi imaju pse. Nedjeljom odlazim k njima i donosim im toaletni papir. Naime, u Teksasu imamo brojne crkve, ali one ne daju toaletni papir. Nude samo Bibliju. Beskućnicima donosim i deterdžent, učim ih kako da operu odjeću. Dobivaju i čarape za dijabetičare i hranu za pse, a dijelimo im i kondome zbog prevencije AIDS-a. Beskućnici ne vole ići u državne humanitarne ustanove, jer se tamo osjećaju kao zatvorenici. Više vole ulicu jer se osjećaju slobodnije. Uglavnom žive na maslacu od kikirikija.