Marko Pogačar: »Doći će smrt i imat će tvoje oči«
Pet naslova koji slijede odnose se na pet označiteljskih skupina koje su me, na ovaj ili onaj način, u mojoj čitateljskoj sadašnjosti i prošlosti, duboko dirnule, ili na meni ostavile trajan trag. Popis je, jer primijenjenu metodu smatram, u ovom slučaju, jedinom ispravnom, nastao impulzivnim odgovorom na anketno pitanje i bez prevelikih promišljanja. Za nekoliko sati on bi, vjerojatno, izgledao sasvim drugačije. Neka vas, sasvim slučajno na zadnjem mjestu, ne iznenadi jedno osobno ime!
»Doći će smrt i imat će tvoje oči« – Naslov zbirke koju njen pjesnik, Cesare Pavese, nije dočekao živ. Izabrao je, radije, skončati u hotelskoj sobi popivši šaku barbiturata, u sceni navlas opisanoj u jednom od njegovih ranijih romana. Ne znam čije je oči Pavese ugledao, i je li ugledao uopće išta, no taj naslov za mene funkcionira kao pokvarena ploča, vraća se iznova i iznova, dok negdje nešto ne prokrvari, na svoj kobni početak.
»Podignite visoko krovnu gredu, tesari« – Jedna u nizu priča iz sage o obitelji Glass. I danas mi je teško odoljeti sasvim enigmatičnoj transparentnosti toga naslova.
»Odbrana i posljednji dani« – Teško je reći što me u formativnom razdoblju više oduševljavalo – Pekićev roman ili genijalna LP ploča Idola. Idoli su, u svakom slučaju, stigli prvi.
»Kornjača i drugi predjeli« – Naslov prve pjesničke knjige Danijela Dragojevića donosi vrlo jednostavan i naizgled lak perspektivni pomak, ali baš on za mene, i dan danas, slovi kao jedna od najdražih (mnogih) emanacija/definicija poetskog uvida.
Pijer Paolo Pasolini – Osobno ime ovog svestranog Talijana, na omotima njegovih knjiga, špicama njegovih filmova i svemu drugom, zbog svoje neponovljive subverzivne, mukle zvučnosti, privlačilo me i privlači možda i više no njegov heterogen opus. Sva su imena, u nekom smislu, naslovi.
Ivica Prtenjača: »Bijeli očnjak« me osvojio
Prvi naslov u koji sam se zaljubio bio je »Bijeli očnjak« Jacka Londona, još jako, jako davno. Naprosto mi se sviđalo sve što je podsjećalo na indijanska imena, a i knjiga je sjajna.
Od poezije spomenut ću svojevrsni šok koji je u meni, opet davno, izazvala knjiga »Goethe u samoposluživanju«. Što je to, mislio sam, a kad ono – opet sjajna knjiga. Također, ne znam nikog tko ne voli »Nepodnošljivu lakoću postojanja...«
Damir Karakaš: Pet odličnih naslova
Kao što postoje odlične knjige i na njima loši naslovi, tako nedvojbeno postoje loše knjige i odlični naslovi. Evo pet odličnih naslova iza kojih se kriju i odlične knjige: »Sabrana djela Billyja Kida« Michaela Ondaatjea, »Golmanov strah od penala« Petera Handkea, »Kad su cvetale tikve« Dragoslava Mihailovića, »Sve što raste mora se sastati« Flanery O'Connor i »Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas« Roberta Perišića.
Darija Žilić: »Dućani cimetne boje« među najljepšima
Uvijek me na čitanje nagovore neologizmi u naslovima knjiga, pa izdvajam naslove pjesničkih zbirki Miroslava Kirina, koji ih uvijek brižljivo odabire – »Zbiljka« i »Jalozi« – te »Čovječicu« Sonje Manojlović, »Nebnice« Anke Žagar. Neki od meni najljepših poetičnih naslova knjiga su: »Dućani cimetne boje« (B. Schulz), »Jasmin i maslina« (Hamvas), zatim inventivan naslov za hrvatsko izdanje romana Herte Mueller: »Remen, prozor, orah i uže« te naslov posljednjeg romana Daše Drndić: »April u Berlinu.
Po meni je loš naslov zbirke pjesama Marije Andrijašević: »Davide, svašta mu mi radili« – nije baš neki nagovor na čitanje jedne od najboljih pjesničkih zbirki koje su se pojavile u posljednje vrijeme. »Fukara«, naslov romana Ivana Aralice, bio je znak da ne otvaram tu knjigu.
Božidar Alajbegović: Enigmatično, uz zrnce čarolije
Iako danas ono malo knjiga koje se uopće prodaju, ne prodaju njihovi naslovi, već ime autora, naslov i dalje ostaje most između autora i čitatelja, obećanje nečega što nužno među koricama ne moramo naći, niti toga tamo mora biti, ali je naslov dobar ako nas ponuka na pomno međukorično traganje, a knjiga je utoliko bolja ukoliko nas potakne na preimenovanje, pa joj dadnemo neki novi, svoj, intimni naslov, koji je takav samo iz nama znanih razloga, ali po kojemu je nastavljamo pamtiti, a nekad i preporučivati, na teške i uzaludne muke pritom sugovornika pri tumaranju knjižarama i knjižnicama osuđujući. Loše knjige rijetko ostaju upamćene, osim možda po naslovu koji nije zaslužio tako lošu sadržinu i nevješta tvorca, a najuspjeliji su oni naslovi koje dožive parafraziranje, ali nažalost najčešće od strane onih koji pojma nemaju što si to uzimaju za pravo u usta stavljati i svojom pljuvačkom začinjeno, iz istih prosipati (naravno, mahom su to političari, koji za Kunderu vjerojatno misle da je češki tenisač, ali im »Nepodnošljiva lakoća postojanja« nepodnošljivo često iz neartikulirane gubice ispljuvavana biva). Naslov smije, a ako ima ambiciju biti dobar, onda i mora biti enigmatičan, uz zrnce čarolije, a često je zapravo u službi mistifikacije, što mu nije mana, dapače, imenovatelju zbog tog slijedi naklon. Uspjeli naslovi: »Dobro je, lijepo je«, »Gdje se voda spaja s drugom vodom«, »Inšallah, Madona, inšallah«, »Sve što raste mora se sastati«, »Pisanje mlijekom«, »Naivan. Super.«...
Irena Lukšić: Naslovi za kojima trčim
Meni je naslov okvir za prozor kroz koji gledam u tekst. Pa kako su prozorski okviri svakakvi – plastični, drveni, željezni, preveliki, premali, lomljivi, mekani, tvrdi – tako su i naslovi udobni ili neudobni, zgodni i nezgodni za »gledanje« u knjigu. Među naslove koji su me oduševili svrstavam: »Anti-Bahtin – najbolja knjiga o Vladimiru Nabokovu« ruskog teoretičara Vadima Lineckog, »Jelena, žena koje nema« Ive Andrića, »Moja mala lenjiniana« ruskog pisca Venedikta Jerofejeva, »Ruska kuhinja u dijaspori« ruskih emigrantskih publicista Petra Vajla i Aleksandra Genisa.
Svaki od spomenutih naslova nosi nekakvu neadekvatnu semantiku, izazov i poput maloga kviza vabi čitatelja na odgonetavanje. Naslovi koje sam navela reklamiraju ono čega u knjizi nema. Oni su okviri za prozore što gledaju u krivo dvorište. Za mene su to najbolji naslovi, naslovi za kojima trčim da bih vidjela o čemu je riječ.
Nela Milijić: »Može i kaktus, samo neka bode«
Baš poput imena, koje je oznaka identiteta i trebalo bi svojom ljepotom i originalnošću privlačiti pažnju (a tom se temom bavim svakodnevno u svom osnovnom poslu, kreiranju imena za brendove) i izdizati se iznad »buke« na tržištu, i naslovi bi se knjiga trebali pažljivo promišljati i »vući« nas da knjigu uzmemo u ruke i pročitamo.
U mom slučaju ne moram dugo prebirati po sjećanju u potrazi za zanimljivim naslovima koji su me iznenadili, začudili, nasmijali i / ili potakli da pod svaku cijenu zavirim unutar rukopisa: takvih sam naslova u okviru svoga posla urednice u izdavačkoj kući Aora imala dovoljno.
Prvi je, svakako, »Može i kaktus, samo neka bode«, zbirka poezije mlade pjesnikinje Asje Bakić. Taj bockavi naslov odmah je rezultirao trncima u mojim prstima i znatiželjom u mojoj, avanturi i nepoznatom sklonoj glavi. Drugi je »Samo bez iznenadnih radosti, molim«, roman-prvijenac mlade autorice Mihaele Gašpar, pisan u prvom licu jednine muškog roda, mračan i privlačan tekst o otuđenom junaku koji se traži i rijetko gdje nalazi radosti u svijetu nesklonom neprilagođenima.
Tko ne bi poželio zaviriti u knjigu koja nosi naslov »Dupini za vjenčanja i sprovode«, zbirku priča mladog Šibenčanina Rudolfa Lokasa. I, konačno, treći roman Dore Kinert-Bučan pod naslovom »Duše od gume«. Što li su to »duše od gume«, nije li pitanje koje se nameće pri pogledu na ovaj naslov? Ili naslov jedne priče Dorte Jagić, koja se zove »Crna kamilica«, unutar njene prve prozne zbirke »Kičma«. Neki nas malo sablasni srsi znatiželje prožimaju kad pomislimo na kamilicu koja bi bila crna. Kao crno sunce, kao nešto naopako i po zlu krenulo, i zašto, zašto, nameće se kao pitanje, a ruka odmah posiže za knjigom na polici...
Maja Hrgović: Sviđa mi se kad naslovi emitiraju neku emociju
Naslov knjige Ede Popovića »Koncert za tekilu i apaurin« mi je isprva odlično zazvučao, nekako zaigrano, a opet i sumorno, i groteskno, kao neka noir slikovnica za odrasle (kao protagonista zamišljam gorko nasmijanu bocu tekile, onakvu meksičku, s plastičnim sombrerom, dopola praznu, koja ima problem s ravnotežom pa se oslanja na gudalo kao na štaku, tako nešto). »Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas« mi je isto drag naslov, sviđa mi se to blago, prigušeno ogorčenje koje iz njega izvire. Sjećam se da mi taj naslov nije »sjeo« na prvu, činio mi se nekako agresivan, grub, valjda zbog riječi »pljunuti»; ja sam vizualan tip, odmah zamislim neko nasilje, bullying.
Ali, eto, nakon čitanja Perišićevih priča postala sam naklonjena i naslovu i sad mi se čini jednim od boljih u novoj hrvatskoj književnosti. I uopće, sviđa mi se kad naslovi emitiraju neku emociju, to je obično slučaj kod duljih naslova: »Mjesto na kojem ćemo provesti noć« je takav, isparava neki osjećaj unaprijed određenog poraza, razočaranja... Od svih me naslova uvjerljivo najviše iritira »Srda pjeva, u sumrak, na duhove«, taj mi baš ide na živce, zato jer je pretenciozan i ne govori ništa. Nervira me »Patnje Antonije Brabec« Ludwiga Bauera – kakvo grozno prezime naslovne junakinje. Od naslova knjiga poezije simpatičan mi je onaj »Tamagochi mi je umro na rukama« Dorte Jagić.