Datum objave: 15.2.2010 u 11:21h

Kako je Marko Šunjić pokrenuo strip revoluciju u Hrvatskoj

Vizija – stripovski obrazovati Hrvate

Šunjić je prije dvije godine pokrenuo Fibru, kreativni izdavački zamašnjak, preko kojeg je odlučio gotovo u potpunosti izdavati »drugačije, dosad neobjavljene i široj javnosti manje poznate stripove«

Da sam ga stavio da košta 250 kuna, pokrio bih se s otprilike 300 prodanih primjeraka. Ovako, po cijeni od 150 kuna se pokrivam na 500 primjeraka. I sad, što je bolje – prodati, recimo, 250 komada po 250 kuna ili recimo 400 po 150? U drugoj varijanti jesam prodao 150 primjeraka više, ali sam svejedno u većem minusu, no stalo mi je da ovo pročita što više ljudi, objašnjavao je na jednom forumu prije par mjeseci Marko Šunjić, vlasnik izdavačke kuće Fibra.

Za one kojima na spomen ova dva imena još uvijek nije jasno, popust od stotinjak kuna ne odnosi se na zadnji roman Paula Coehla, već na »Ofucani holivudski film« Alexa Robinsona.

Za one kojima ni to nije dovoljno, ne radi se o zbirci recenzija slabije poznatih Oscarovaca, već o strip naslovu nagrađenom prestižnim »Eisnerom«.

Sad kad smo novčanu dilemu s početka stavili u kontekst, nije teško zaključiti zbog čega je 33-godišnji vlasnik Fibre na trenutak bio u nedoumici – prodati u zemlji u kojoj postoje četiri (brojkom 4) striparnice – 400 komada jednog strip albuma poznatog samo istinskim strip-sladokuscima, ravno je prolasku NK Rijeke u finale kupa UEFA. No kao što se Armada ne prestaje nadati, tako i Marko Šunjić ima viziju – stripovski obrazovati Hrvate.

Njegova je ljubav prema stripovima, kao kod većine ljubitelja devete umjetnosti počela još u djetinjstvu, s time da činjenica da se i danas sjeća da je prvi strip kojeg je pročitao sa sedam godina bio Mister No »Gusari s Amazona«, dovoljno govori zašto je Marko nadišao razinu klasičnih ljubitelja »Boneli« izdanja koji Zagora i Texa ostave u prošlosti zajedno s prvim seksualnim iskustvima.

Nije, istina, ni on kroz svoje adolescentske godine – po vlastitom priznanju – bio pretjerano lud za stripovima, ali nakon što mu je krajem devedesetih reizdanje prvog broja Mister Noa ponovo zapalilo staru iskru, bacio se sad nešto osvješteniji Marko na istraživanje, zaključivši vrlo brzo da hrvatskoj strip sceni nešto ozbiljno nedostaje.

Tako je 2001. godine nastao portal danas jednostavno poznat kao »stripovi.com« koji je revolucionirao, slobodno to danas možemo reći, ne samo hrvatsku, nego i cijelu balkansku strip scenu. Mnogi su, opisao bi to danas Marko, shvatili da »ipak nisu sami«.

– Znaš kako je to. Nekad je od nas trideset u razredu, 28 čitalo stripove, a ona dva koja nisu bili su čudaci. Danas od trideset ljudi iste te generacije, njih dvojica čitaju stripove, a drugi ih gledaju kao čudake, slikovito nam je Šunjić pojasnio uznapredovalu hrvatsku strip-izolaciju.

No s vremenom i bujanjem portala, pisanje tekstova za sajt prestalo mu je biti izazov, pa je poželio napraviti novi radikalni iskorak.

Klasičnu frustraciju svakog stripofila koji stripove voli previše da bi bio samo promatrač, no koji ne zna pristojno nacrtati ni 3D ormar, niti smisliti dobru priču koja se da raščlaniti na male kvadratiće, riješio je retoričkim pitanjem – zašto ih sam ne bi izdavao?

Nije doduše, da je hrvatska izdavačka strip scena na početku novog milenija bila tako loša. U doba kad su Dado Raič i Marko pokrenuli Libellus, u Hrvatskoj je već postojalo nekoliko različitih strip izdavača.

Pojavljivali su se ukoričeni klasici poput Huppena, Girauda, Pratta, no sve je to bilo daleko od ponajboljih djela vodećih i friških svjetskih autora modernog stripa – likova i priča tako dobrih da su još danima bubnjali u glavi, albuma koji su na najbolji način ujedinjavali sliku i riječi u spoj dovoljno ne-eksplicitan da bude napadan kao film, a vizualno toliko dojmljiv da bude trodimenzionalniji od romana. Marko ih je, jednostavno, odlučio podijeliti sa svima.

– Glavni moj motiv je bio da radim nešto što mi se sviđa. Imam tu sreću da živim od svoje struke – ja sam informatičar s relativno dobrom plaćom. A stripove obožavam i imam potrebu biti kreativan u tom smislu.

Da bih zadovoljio tu potrebu, jedino što mi je preostalo bilo je da objavljujem nešto što smatram da je vrijedno pažnje i da to pokušam prenijeti i drugim ljudima koje bi to moglo zanimati, pojasnit će Marko koji je »u biznis« krenuo s izdavanjem Kena Parkera, talijanskog klasika kojeg su mnogi smatrali rizičnim ulaganjem.

Šunjić ga je uredio po svom guštu, otklanjajući sve one greške iz starog jugoslovenskog izdanja poput cenzure, lošeg tiska i prijevoda koje su tom djelu oduzimale prirodni šarm.

Iz Libelliusa se nakon dvije godine izrodila Fibra, Markov još individualniji kreativni izdavački zamašnjak, preko kojeg je odlučio gotovo u potpunosti izdavati »drugačije, dosad neobjavljene i široj javnosti manje poznate stripove«.

Uz primarni »normalni posao«, te autoritet sustavno građen još iz ranih godina »stripova.com«, nije mu bio problem osmisliti i posebnu, u početku svakako neprofitnu biblioteku sastavljenu po osobnom guštu.

S naslovima poput fenomenalne »Svagdanje borbe« Manua Larceneta ili vrlo osobnog »Presvetog srca« tandema Jodorowski-Moebius, najžešći hrvatski obožavatelji stripa bili su iskreno oduševljeni.

No najbolji potez za širenje »nauka« Šunjić je povukao prošle godine izdavanjem »Mausa«. Jedini strip koji je dobio Pulitzera – kako se fascinantni autobiografsko-povijesni uradak Arta Spieglemana o holokaustu iz malo drugačije perspektive – običava nazivati, bio je jednostavno preslavan da bi ga mogle zaobići »kulturne« rubrike hrvatskih medija.

Odjednom su se svi pitali kako nikom do sad nije palo na pamet da u Hrvatskoj izda to remek djelo iz osamdesetih, a Šunjić je preko noći postao »reformatorom hrvatske strip scene«.

Molim te, nemoj da ovo bude priča o meni, stavi naglasak na izdanja Fibre, s iskrenom je nelagodom Šunjić zaključio naš razgovor o izdanjima koja su pomakla hrvatsku izdavačku scenu za cijelo desetljeće unaprijed. Ali kako, kad je sve to »Odabrao Marko Šunjić«...

Vedrana SIMIČEVIĆ