Datum objave: 9.2.2010 u 07:59h

Od šume zakona i administracije ne vidi se izlaz

Postupak usvajanja djeteta traje i po nekoliko godina

Građani koji žele posvojiti djecu moraju pisati svakom od 80-ak centara za socijalnu skrb u Hrvatskoj, kaže Sanja Sarnavka, no u zadarskom CZSS-u kažu da je ta procedura jednostavna

Iako je zanimanje daleko veće, godišnje se u Hrvatskoj posvoji približno 150 djece. Posvajanje djeteta pokreće nadležni centar za socijalnu skrb u trenutku kada se biološkim roditeljima oduzme roditeljsko pravo. Ako za dijete smješteno u domu njegovi biološki roditelji ne pokažu nikakav interes i ne posjete ga najmanje tri mjeseca, centar može pokrenuti postupak oduzimanja roditeljskog prava. Čest je, međutim, slučaj da biološki roditelji, iako potpuno nezainteresirani, dijete posjećuju samo zbog spomenutog zakona i tako onemogućavaju postupak posvajanja. Time se onemogućava posvajanje velikog broja djece koja cijelo svoje djetinjstvo provodu izvan roditeljskog doma.

Sanja Sarnavka, predsjednica Udruge B.A.B.E. ističe kako je za dobrobit djece i njihovih potencijalnih posvajatelja najvažnija centralizacija Centara s glavnim i središnjim u Zagrebu te ustroj jedinstvenog registra potencijalnih posvajatelja, o čemu se već dugo priča, no malo ili gotovo ništa ne poduzima:

– Procedura oko posvajanja djece u Hrvatskoj je zaista veliki problem. Kod nas je najveći problem centralizacije, odnosno mogućnost da na jednom mjestu imate svu djecu koja su dana na usvajanje. Vi kada želite usvojiti dijete morate pisati u svaki centar za socijalnu skrb u Hrvatskoj, a s obzirom da je njih 80-ak onda znate koliko je to pisama za roditelje, za ljude koji žele posvojiti dijete. Vrlo često vam se ti centri niti ne jave, tako da uopće nemate povratnu informaciju. Koliko sam čula, kod nas definitivno ne možete usvojiti dijete ako nemate vezu. To bi sasvim trebalo promijeniti. No, u cijelom tom procesu zaista treba paziti jer ljudi ne mogu posvojiti dijete dok se biološki roditelji ne odreknu djece, koji vrlo često odugovlače taj postupak, niti ga ne žele, a djetetu prolaze godine. Problem je i što parovi uglavnom žele male bebe da bi s njima bili gotovo od prvog dana, no to je gotovo nemoguće jer treba proći izvjesno vrijeme da se cijela ta papirologija riješi, osim u slučaju da se radi o potpuno malom djetetu kada se ne zna tko su mu biološki roditelji. Kod nas još uvijek nema navike usvajanja djece s invaliditetom ili starije djece. Cijela ta kultura usvajanja nije dovoljno raspravljena, kazala je Sarnavka.

Prema Obiteljskom zakonu posvojiti dijete može osoba u dobi od 21 do 35 godina, starija od posvojenika najmanje 18 godina, no ako postoje osobito opravdani razlozi posvojitelj može biti i osoba starija od 35 godina, ali dobna razlika između posvojitelja i posvojenika ne smije biti veća od 45 godina.

– Mislim da će se i ta stavka morati mijenjati jer danas se ljudi kasnije odlučuju na dijete, pa ako postoji kakav problem i žena ne može zatrudnjeti, prođe barem još 5 do 6 godina dok se uopće vidi da neće niti moći zatrudnjeti i tada su četrdesete već tu. Onda idete na mnogobrojne testove, pregled kod psihologa, razgovor sa socijalnim radnikom, pa se ispunjava gomila upitnika, onda socijalni radnici dolaze k ljudima doma da izvide stanje... To je stvarno dugotrajan proces. Nedavno su jedan novinar i njegova supruga, od kojih oboje imaju visoku stručnu spremu, tek nakon tri godine uspjeli posvojiti dijete. Takva situacija je jako bolna za potencijalne posvajatelje, a na koncu, da se iz Centra nisu bojali da će možda o tome pisati, možda ne bi ni dobili dijete. Neki nikada ne uspiju jer naprosto odustanu kad vide da nemaju nikakve šanse, kaže Sarnavka.

Tomislav Orović, ravnatelj zadarskog Centra za socijalnu skrb ističe kako je sama procedura posvajanja najmanji problem. Prije pokretanja postupka za posvojenje osoba koja želi posvojiti zatražit će od Centra za socijalnu skrb svojega prebivališta mišljenje o podobnosti za posvojenje. Prema Obiteljskom zakonu Centar za socijalnu skrb trebao bi izdati mišljenje u roku od dva mjeseca od zaprimanja zahtjeva, no to obično potraje duže. Kada od Centra dobijete zeleno svjetlo, piše se Molba za posvojenje koja se onda može poslati na adrese svih 80-ak centara u Hrvatskoj.

– Procedura posvajanja djeteta je relativno jednostavna, no ono što slijedi iza toga je dugotrajno, pa čak i komplicirano iz prostog razloga jer nema dovoljnog broja djece kolika je potražnja za njima. Što se tiče samog postupka, zainteresirani pojedinci podnesu zahtjev centru po mjesnoj nadležnosti koji tada provodi postupak. Mi od njih tada tražimo određenu dokumentaciju, da nisu kažnjavani, da imaju prihode, stan, obavimo osobni uvid u njihove obiteljske i materijalne prilike te izvršimo psihološku obradu, obradu pravnika, koji samo ocjenjuje relevantne dokumente koje mi tražimo i socijalnog radnika koji vodi postupak. Na kraju mi konstatiramo imaju li uvjete za posvajanje. No, s time se ništa nije riješilo. Vi ste dakle izvršili samo obradu i dobili informaciju da ste podobni kao osoba, odnosno obitelj za posvajanje djeteta. Dijete možete tražiti u bilo kojem centru, ističe Orović.

– Kad se nažalost pokaže da imamo dijete za posvajanje obavljamo određenu selekciju te odabiremo kandidata. Kada se steknu uvjeti za posvajanje što se djeteta tiče, znači da je ostalo bez roditeljske skrbi ili je ta skrb neadekvatna pa su roditelji lišeni prava za roditeljsku skrb. Taj postupak relativno dugo traje. Može trajati više godina. Ako se majka ili drugi roditelj, a oni to vrlo često znaju napraviti, pojave s vremena na vrijeme, mogu onemogućiti postupak posvajanja, jer dijete ne možete lišiti roditeljske skrbi. Vi roditelju ne možete po Zakonu oduzeti roditeljsku skrb ako on svaka dva mjeseca nazove i pita za dijete. Međutim, pozivi se u ustanovi registriraju tako da oni imaju dokaz da su zvali i kontaktirali sa svojim djetetom. To je razlog koji često onemogućava postupak posvajanja, kazao nam je Tomislav Orović.

Komentare Udruge B.A.B.E. o neefikasnosti hrvatskih centara za socijalnu skrb Orović opovrgava dodajući kako Centar ima ogromnu odgovornost pri odlučivanju kada svaki postupak nebrojeno puta procijene, što je bolje i korisnije, ne samo po pitanju posvajanja, već u svezi kompletne obiteljsko-pravne zaštite te nastavlja kako je u posljednje vrijeme moderno da se stranke koje su nezadovoljne postupanjem Centra žale USKOK-u, a ne institucijama sustava, odnosno nadležnom Ministarstvu.

U Hrvatskoj je najveći problem taj što ne postoji zajednički registar koji bi olakšao posvajanje djece posvojiteljima, ali i nadležnim institucijama. Primjerice, bračni par koji živi u Zadru, a želi posvojiti dijete koje je iz Zadra, a smješteno je u domu u Zagrebu, mora se obratiti zagrebačkom Centru i kod njih pokrenuti proceduru posvajanja. Već više od deset godina se govori da bi Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, to trebali riješiti, no registra još uvijek ga nema. Stoga dolazi do velikog broja zahtjeva za posvajanjem s jedne strane, a s druge strane do malog broja djece nad kojima je moguće ostvariti postupak posvajanja.

Vanja MIRČETA