Datum objave: 5.9.2009 u 19:39h

Naši novinari iz pojasa Gaze prvi u Hrvatskoj donose priču iz krijumčarskih tunela

Gaza - dan u najvećem zatvoru na svijetu

Više od milijun i pol ljudi nagurano u obalni pojas dug oko četrdeset te širok između osam i devet kilometara; u njemu su kuće i zgrade porušene, ekonomija devastirana, a šverc i podzemlje doslovno su izvor života. Ogradite sve ovo osam metara visokim zidovima, bunkerima, bodljikavom žicom te vrhunskom nadzornom tehnologijom, dodajte militantne islamske ekstremiste koji na svakom koraku vježbaju svoj autoritet, redovna manja bombardiranja i zračne napade, i dobit ćete Gazu danas – bez ikakve sumnje najkontroverzniji dio priče o Izraelu i Palestincima. Najveći okupatorski zatvor na svijetu, odnosno najuspješniji mogući i potpuno opravdani način borbe protiv terorizma: baš kao i kod svih drugih izraelsko-palestinskih tema, što Gaza zapravo jest ovisi o perspektivi. Dvadeset i četiri sata provedena unutra dovoljna su, međutim, za jedan jednostavan zaključak – pojas Gaze vjerojatno je jedno od istovremeno najljepših i najtužnijih mjesta na svijetu.

Uz svu potrebnu papirologiju, u Gazu se iz Izraela može ući samo preko graničnog prijelaza u Erezu, kompleksa zgrada velikog gotovo poput Zračne luke Pleso. Projektiran je i sagrađen tako da ljude teško pušta u Gazu, a iz Gaze – za one koji imaju sreće te uopće od tamo smiju izaći – još i teže. Pregled putovnice prvo je i posljednje mjesto na kojem ćete pri ulasku sresti službeno izraelsko lice, nakon toga slijede dugi i klaustrofobični hodnici, vrata koja se sama otvaraju i zatvaraju, žicama ograđeni prolazi, visoki betonski zidovi te – naravno – gomila kamera koja ne dopušta nijednom centimetru prostora da ostane nepokriven. Nakon izraelskog prijelaza, odnosno labirinta dugog gotovo kilometar, izbija se na »ničiju zemlju«. Do susreta s Palestincima treba preći još gotovo kilometar brisanog prostora, koji omogućuje prvi pogled unutra i prvi dojam. On se neće mijenjati do izlaska, samo će dobiti dodatne konture i nijanse, jer ovo je potpuno drugi svijet, nimalo sličan bilo čemu što smo dosad vidjeli u životu. Površina Mjeseca prvo je što prolazi kroz glavu, tek sunce i pokoja biljka prekidaju smijeh izazvan nevjericom, te prizivaju u misao pravu riječ i grč koji ju prati – apokalipsa. Svuda oko nas su pustoš i ruševine, ako se čelična armatura što viri iz ostataka betona koji je izbjegao pretvaranje u prah uopće može nazvati ruševinom. Sasvim simbolično, palestinska kontrola smještena je u jednom građevinskom kontejneru, malo iza nje je i neslužbena, Hamasova, gdje putnicima otvaraju torbe i gledaju nosi li netko – ne bombe ili oružje, nego alkohol – otkako je Hamas zavladao Gazom, alkoholna su pića strogo zabranjena. Zateknu li nekog od lokalnog stanovništva u posjedu boce piva, Hamasovi će mu članovi priuštiti nekoliko dana nimalo suptilnog preodgajanja.

Zahvaljujući prijašnjem dogovoru, u Gazi nas čekaju Sami Abu Salem, novinar i fotoreporter iz Gaze, te vozač Jusuf, i to u bijelom Mercedesu E klase. Iako star desetak godina, taj je Mercedes samo doprinosio nadrealnosti situacije. Sami je povremeni predavač novinarstva i fotografije na fakultetu u Gazi. Brzo shvaćamo kako nismo mogli imati više sreće: tečno govori engleski i poznaje gotovo čitavu Gazu. Bio je član Muslimanskog bratstva, ali na vrijeme je shvatio tko su »loši momci«, pa danas mrzi Hamas, nevezano za to što su ga relativno nedavno brutalno pretukli kada ih je fotografirao prilikom egzekucije jedne Palestinke. Izraelci su ga, kaže, dva puta ranili, jednog su mu brata ubili, drugog strpali u zatvor te ga već više od deset godina nije vidio. Vižljast je, duhovit i otvoren, unatoč svemu što mu se dogodilo – ili možda upravo zbog toga – nemoguće je izbjeći osjećaj kako se ovaj čovjek u svakoj situaciji može izvući, i preživjeti.

Jerko BAKOTIN i Hrvoje KREŠIĆ

* Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju Novog lista u nedjelju, 6. rujna 2009.