Pravosudna kalvarija duga 32 godine

Tri desetljeća za tri lipe odštete

Emil Römer je 1975. zajedno s Marijanom Jovićem pokrenuo cvjećarski posao. Svom je partneru u dva navrata posudio 52 tisuća njemačkih maraka do kojih je Römer došao prodajom stana. Do ugovorenoga roka, 1. kolovoza 1977. godine, Jović mu novac nije vratio i Römer je odlučio novac utjerati sudskim putem

Römeru pripadaju tri lipe uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 14. veljače 1978. godine * ARHIVA

Pravosudna kalvarija Emila Römera traje i nakon 32 godine. Römer, jedan od najpoznatijih slučajeva nerazumno dugotrajnih pravosudnih postupaka u Hrvatskoj, uspio je u prosincu 2007. godine (u 30. godini spora), dobiti postupak i pravomoćno rješenje. Od tada, međutim, do danas traje spor oko toga koliko mu novca zapravo tužena strana treba isplatiti kao naknadu štete.

Sudskim putem do novca

Sadržaj spora danas jedva da je i važan. Römer je 1975. zajedno s Marijanom Jovićem pokrenuo cvjećarski posao. Svom je partneru u dva navrata posudio 52 tisuća njemačkih maraka do kojih je Römer došao prodajom stana. Do ugovorenoga roka, 1. kolovoza 1977. godine, Jović mu novac nije vratio i Römer je odlučio novac utjerati sudskim putem. Römer je ostao bez stana, novca, posla, godinama je živio u iznimno lošim uvjetima, a sve je to ostavilo svoga traga i na njegovu zdravstvenu stanju. Prvih pet-šest godina Jovića je smatrao svojim protivnikom, nakon toga svojim je protivnikom smatrao pravosuđe.

Nakon gotovo tri desetljeća dugog sudskog spora, Römer je dobio pravomoćnu sudsku presudu prema kojoj mu pripada naknada od – tri lipe. Preciznije, sud je utvrdio da postoji njegova novčana tražbina prema tuženiku (koji je u međuvremenu umro pa se spor prenio na njegovu nasljednicu), od četiri lipe, ali i postojanje tražbine tuženog Jovića prema Römeru od jedne lipe, pa kad se to računovodstveno prebije Römeru pripadaju tri lipe uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 14. veljače 1978. godine. Zakonski gledano, Römer Joviću nije posudio njemačke marke, nego jugoslavenske dinare koji su tada bilo zakonsko sredstvo plaćanje. Prema tome, nije mu posudio 52 tisuće njemačkih maraka nego 418.277,70 tadašnjih dinara. Kada se ta svota dinara revalorizira i prevede u današnje kune, dobiju se četiri lipe.

Nakon pravomoćne presude Römer je odlučio u skladu sa zakonom pokrenuti ovršni postupak i naplatiti svoje tri lipe uvećane za kamate i tu je započeo novi zaplet koji još nije razriješen.

Od tri lipe do dva milijuna

Novi posao bilo je izračunavanje zatezne kamate, a za to je Römer angažirao stalnu sudsku vještakinju za računovodstvo, financije i bankarstvo Martu Anđel. Ona je u ožujku prošle godine izračunala da su tri lipe u tri desetljeća porasle do više nego respektabilne svote od skoro dva milijuna kuna, precizno 1.970.740,81 lipe. Kako navodi Anđel navodi u svom financijskom vještačenju, pri utvrđivanju metodologije izračuna rukovodila se zakonskim propisima, a tamo gdje oni nisu do kraja definirani praksom koju je koristila HNB, Ministarstvo financija i druge financijske ustanove, vještak Ivan Tkalec te mišljenjem priznatih vrhunskih stručnjaka za zatezne kamate poput Miljenka Giunija. Malo nakon što je Anđel dostavila svoje financijsko vještačenje, isto je učinio i Zrinko Ručević, također stalni sudski vještak iste struke kao i Anđel. On je vještačio po nalogu tužene Jović. Počevši od iste osnovice i vještačivši za isto vremensko razdoblje izračunao je da dug tužene ukupno iznosi nešto više od tri tisuće kune, precizno 3.216,76 kuna na što još treba dodati 610 kuna koliko iznosi sam trošak ovrhe i zateznu kamatu na taj trošak. Sveukupno radi se o 3.900 kuna. Razlika između dva izračuna je čak 505 puta.

Nakon svega, Općinski sud u Sesvetama kao nadležan sud je odredio sudskog vještaka da izračuna koliki je dug. Ponovo je vještačio sudski vještak, ovom zgodom Mladen Bačić. Početkom ove godine dostavio je svoje financijsko vještačenje prema kojemu Römeru pripada 3.270,67 kuna odštete, a s troškovima ovršnog postupka riječ je o svoti od 3.937,39 kuna. Römer je odlučio žaliti se na taj izračun.

Nakon svega Römeru, ali ne samo njemu mnogo toga nije jasno. Nije mu jasno kako je prije 30 godina mogao biti oštećen za samo tri lipe i što je to što vrijedi samo tri lipe. Nije mu jasno ni kako je moguće da sudski vještaci iste struke, vještačeći istu stvar, dolaze do rezultata koji su u rasponu od 1 naprama 500. Sam je kazao da bi se zapravo oba rezultata mogla smatrati i nepravednima. Manji rezultat, od nešto manje od četiri tisuće kuna, njemu, nakon 31 godine parničenja, ne daje nikakvu zadovoljštinu. Veći rezultat, od nešto manje od dva milijuna kuna, zapravo bi bio nepravedan prema tuženoj strani, jer bi ovrha nad tolikim potraživanjem materijalno upropastila tuženu stranu.

Različite metodologije izračuna

Römer smatra i da bi u slučaju da je veći izračun točan, tužena strana također bila oštećena dugotrajnošću postupka, a ne samo on. Naime, da je sudski postupak završen u razumnom roku (primjerice dvije godine), odšteta koju bi morala platiti tužena strana bila bi, zbog kraćeg vremena na koje se obračunava zatezna kamata, znatno manja. Najviše ga zbunjuje metodologija izračuna, a tu postoje dvije varijante proporcionalni i konformni, pri čemu su u oba slučaja, zbog zakonskih propisa, korištene obje metode, ali ne u istoj mjeri. Vještakinja Anđel koju je on angažirao u većoj se mjeri pri izračunu koristila proporcionalnom metodom, druga dva vještaka konformnom. Izračun koji su dobili vještaci Ručević i Bačić pogoduje tuženoj strani, a Römer smatra da takva metoda izračuna u praksi može dovesti do toga da u sličnim sporovima tužene strane namjerno otežu postupak što je moguće više. Na kraju će oštećenoj strani platiti odštetu koja je, u srazmjeru sa štetom, jedva spomena vrijedna. U ovako dugotrajnim postupcima, smatra Römer, umjesto vjerodostojnog tumačenja propisa (na čemu se, uz ostalo, temelje izračuni), bilo bi pravednije dosuditi razumnu odštetu oštećenoj strani.

Römer, dakle, još čeka pravdu.

Tihomir PONOŠ